Sportisti koji žive najspecifičnijim stilom života definitivno su bodibilderi. Osim što su to osobe koje plijene pažnju svojim mukotrpno izgrađenim tijelom i snagom, oni su i mentalno jaki, kažu stručnjaci. I svaki od njih nosi svoju životnu priču.

Saša Drašković (29) iz Bijeljine jedan je od najuspješnijih bodibildera na našim prostorima. Kada je 2004. godine počeo sa treninzima u teretani, njegov cilj nije bio da postane profesionalni sportista, nego da nabaci koji kilogram više.

- Motivi početka bavljenja bodibildingom su različiti kod svih ljudi. Kod mene je to bila mala tjelesna težina, imao sam samo 49 kilograma, tako da je moj cilj u početku bio da ličim na normalnog čovjeka, a ne da budem bodibilder takmičar. Kasnije, kako je tijelo samo pokazalo znake da ima potencijal za bavljenje ovim sportom, tako sam se i ja odlučio da se njime bavim više takmičarski nego rekreativno – priča Saša.

Dnevno je trenirao i po četiri do pet sati, kada se priprema za neko takmičenje, ali kaže da sa 4 treninga sedmično, po sat i po je sasvim dovoljno. Kaže da je vrlo važno napraviti razliku između profesionalnog i rekreativnog bodibildinga.

- Razlika je u tome što rekreativni bodibilder nije postavio pred sebe ciljeve kao takmičar. Nema potrebu da stalno radi na povećanju mišića, da nivoe tjelesnih masti spušta na 3 odsto i slično. Samim tim on može da uživa u ovom sportu, ne mora sebe da izlaže prevelikim psiho-fizičkim naporima, pa i finansijskim. Što je najvažnije, čini uslugu svome zdravlju – priča.

Saša dodaje da, kada nije u pripremama, dozvoljava sebi da živi kao civil, bez asketskih odricanja. A kada su pripreme u toku, to zahtijeva dosta odricanja. Na prvom mjestu manjak vremena koje bi proveo sa porodicom, energije, ali i značajna finansijska sredstva.

Na pitanje, da li je moguće da je svako jutro raspoložen da ide u teretanu, krajnje iskreno kaže da ima momenata kada to nije slučaj, pa je čak nekoliko puta pravio i višemjesečne pauze.

- Bilo je dana kada mi se ne trenira, kada mi se ne bavi bodibildingom, kada mi se zgadi sve. Uzimao sam i odmore od po 2-3 mjeseca, a kada mi se film u glavi ponovo vrati da uživam u treninzima, počnem ponovo da treniram. Nikada nisam nešto radio na silu. Iako su velika odricanja, kada uživam u treninzima tada ih i radim – iskren je on.

Saša kaže da se tijelo brzo vrati u stari oblik, ali i da dosta izgubi na kilaži dok ne trenira.

- Znao sam neviđeno da propadam u tih par mjeseci. Znao sam da izgubim i po 20 kilograma. Ali, tijelo ima mišićnu memoriju i bilo je slučajeva kada sam, nakon juniorske faze, imao period od 2 godine netreniranja gde sam sa 106 spao na 76 kilograma. Kada sam počeo opet da treniram, jedem, sve se vratilo za par mjeseci. Kao što sam rekao, mišićna memorija postoji i tijelu je lako da vrati ono što je nakad imalo – govori Saša.

Pet puta je bio prvak države u poluteškoj i teškoj kategoriji i apsolutni prvak države i Balkana, a osvajao je nagrade i na brojnim turnirima. Ono što ističe, kada su finansijska sredstva u pitanju, jeste da se na takmičenjima od ovog sporta, osim nekoliko kesa proteina ili ničega, ne može ništa zaraditi.

- U ovom regionu na nagradama novac se ne može lako zaraditi. Čak i na profesionalnim takmičenjima novac od nagrada ne opravdava ulaganja. Novac dolazi od sponzora, koje ja nemam. Razlog je što na ovim prostorima sponzori nude jako malo. Način za kontinuiran priliv novca u ovom sportu je personalni trening. Bilo da se radi o treningu sa ljudima u teretani, ili onlajn, ili oboje – priča, piše BN.

(BN,BLIN MAGAZIN/ljk)