Glumac Andrija Milošević otvorio je dušu i progovorio o teškom djetinjstvu, dolasku u Beograd, prvim ulogama i gubitku dva najbolja prijatelja Marinka Madžgalja i Milorada Mandića Mande, čija smrt ga je poremetila ali i natjerala na razmišljanje.

Andrija kaže da prijatelje bira po tome kakav je neko čovek.
 
"Koliko god da sam se do sada mijenjao, a jesam, uvek sam cijenio dobro, to se nije mijenjalo. Ljudi moraju da se mijenjaju nabolje. Tridesete godine za mene su bile prelomne, a prije toga sam mnogo puta padao i ustajao", kaže Andrija. Ipak, sazrijevanje je došlo nešto kasnije.
 
"Sazreo sam tek prije dvije godine. Aleksandra mi je dosta pomogla da sazrim, jer mi smo zajedno četiri godine, a prije dve godine sam osetio da je to to. Ali na to su i neki drugi događaji uticali, otišao je Marinko Madžgalj, pa onda Milorad Mandić Manda. Tada sam bukvalno rekao sebi: "moraš na neki način da ove divne prijatelje i ljude ispoštuješ tako što ćeš imati dušu za sve ljude, što ćeš imati širinu i nećeš biti nezreli tip koji ide i kuka", otkriva glumac koji je djetinjstvo proveo u Cetinju i Nikšiću.

"Mnogo je lakši život tamo danas nego u moje vrijeme. Sa četrnaest godina sam otišao u Nikšić u školu, tu sam imao prve ljubavi, trenirao fudbal. Nedavno mi je drugarica Gordana Tomić, koja je sada poznata slikarka, rekla kako sam čak pobijedio na jednom takmičenju u recitacijama. Moji prijatelji iz djetinjstva su sada uspješni ljudi, a svi smo bili kuća do kuće i gurali jedni druge. Toga više nema "- žali glumac za nekim drugim vremenom i ističe da je ovaj sada svijet, svijet bez emocija.
 
"Politika je postala biznis, kultura ne postoji i ljudi žive bez emocija. Ljudi danas imaju veću emociju prema kućnom ljubimcu ili ishrani nego jedni prema drugima. Zato što samo gledaju sebe, kompletan koncept 21. vijeka je sebičnost. Danas ljudi ako ljeti ne odu na more misle da im je život promašen, ako ne slikaju hranu prije jela i okače na društvene mreže to znači da nisu jeli. Ne želim da živim tako i neću", kategoričan je Andrija.
 
Nemaština nije zaobišla ni njegovu kuću.
 
"Dešavalo se da nemam dinara u džepu. Devedesetih godina niko nije imao novca, a onda ideš pa zaradiš. Igrao sam predstave i zarađivao, nisam krao. Bilo je i težih stvari, a opet živ sam, zdrav i radim", kaže Milošević koji je prije nekoliko godina izgubio oca dok je sa majkom proživio patnju oko transplantacije bubrega. Danas mama Vera jedva čeka da joj sin dođe u posjetu, kao i baka.

"Ona je u Podgorici, dosta sam na nju. Vrlo je pametna, zna da rezonuje stvari. Baš sam je zvao kada je počelo prikazivanje serije "Mamini sinovi" da čujem njeno mišljenje. Odmah mi je rekla: "Ma ja sam tebe provalila šta ti hoćeš, da nju ostaviš u dom, a onda ti je žao. To je cijela fora". Ona je divna majka, a baba takođe. Jako rano sam otišao od kuće, imam odnos prema mami kao da mi je dijete, a ne ja njoj. Velika mi je podrška u životu i osoba koja je svašta izgurala na svojim leđima.
 

U Andrijinoj karijeri ključnu ulogu je imao profesor Bora Stjepanović.
 
"On je bio taj koji me je primijetio na prijemnom u Cetinju i formirao me kao ličnost. Čak mi je jednom prilikom rekao, mada njemu neće biti problem da kaže da je to laž: "Moraš se izdići iznad provincije ukoliko želiš nešto da napraviš". Boro nas je tjerao da završimo akademiju u roku i to je uvijek moralo da se ispoštuje. Upravo zbog njega sam to završio kada je trebalo, da njega nije bilo, ko zna koliko bih se razvlačio. Beograd nudi jednu širinu djelovanja, mnogo ljudi je došlo sa strane, a već ako si došao, onda daj najbolje od sebe da tebi to mjesto bude jedno lijepo okruženje za život", priča Andrija, koga pozorište nije privlačilo prije akademije.

"Nećete vjerovati, ali upisao sam akademiju a da nisam odgledao nijednu jedinu predstavu. Prva koju sam odigrao u životu bila je "Kontezanović", dobila je šest Sterijinih nagrada. Ja sam u tom trenutku imao 17 godina, osjećaj je bio fantastičan.
 
Milošević kaže da ga revoltiraju mlade generacije koje traže izgovor zašto im život nije dobar, a ništa ne čine kako bi to promijenili:
 
"Niko ti nije kriv, država, roditelji... ama baš niko. Rodio si se, tvoja odgovornost je šta ćeš sa životom uraditi. Bog ti je dao slobodu, ćao. Moraš da se boriš, a ako svi ovi segmenti koje sam rekao jesu krivi, onda takođe moraš da se boriš. Ne smiju mladi da dopuste da upadnu u vir politizacije društva, a nažalost, i neke moje kolege su potpale pod taj uticaj. Ja se ne bavim politikom i to me apsolutno ne zanima."

(Puls,BLIN MAGAZIN/ljk)