VIDEO/ SVEN JAKIR OTVORENO O SVOM ISKUSTVU

"Nikakve droge nisu dozvoljene": Ekskluzivna ispovijest hrvatskog glumca iz predstave "Olimp"

Nedjeljni magazin 09.10.17, 16:12h

Ne možeš za 24h da ne kloneš, ne zaspiš, počneš da mrziš sebe i cijeli svijet. Meni je najteže ujutru između 8 i 11, jer već je došao novi dan, a umoran si od noći

U kompaniju Jana Fabra ušao sam prije šest godina. I već sam se tada suočio sa onim što je njegova estetika, likovnost, bodi-art i performans.


I ono što ste vi vidjeli u predstavi "Olimp" taj izmor tijela je vrlo jasan i mijenja samog glumca i plesača na sceni, i to je ono što svaki put u radu prolazimo sa njim. Kroz fizičku radnju koja je dosta repetativna i koja nas gura do krajnje granice fizičke izdržljivosti, da bismo iz tog nekog fizikalnog došli do psihološkog i do same glume. Fabr ne pretpostavlja glumu fizičkom, već taj tjelesni osjećaj pretpostavlja glumi. On kaže: from act to acting: od impulsa, fizikusa, kroz tjelo, od osetilnog stiže se do te neke velike glume.


Vojska Jana Fabra


Probe sa nama glumcima, plesačima i performerima su trajale 12 mjeseci. Sve je krenulo kao improvizacija. Tipičan neki radni dan kod njega izgleda tako da počnemo da radimo u 11. Sat vremena radimo jogu ili kendo, ili druge fizičke pripreme, i onda pauza za ručak oko 13h. U tom prvom bloku radi se do 7 uveče. Onda je večera i drugi blok kada probamo do 11, 12 uveče. I tak svaki dan, od ponedjeljka do petka. Posle toga odeš na pivo i zaspiš. Ekrem Jevrić, kuća pos’o - pos’o kuća. Tako je šest, sedam mjeseci prošlo u kreativnom radu i onda se to krenulo sklapati, malo pomalo, sat po sat. Poslednjih mjesec dana smo imali blokove probi od po 12 sati. I pred premijeru u Berlinu, posljednje dvije nedjelje smo imali probe dva puta po 24 sata. Niko nije znao kako će ispasti, kako će publika to prihvatiti. Mi već tada nismo imali sliku, da li smo mi ludi, da li je to ikom zanimljivo, ali nakon te premijere u Berlinu, shvatli smo da smo napravili veliku stvar.

 


To jeste bilo iscrpljujuće i fizički zahtjevno. Ti si mentalno koncentrisan na jedan projekt, i to je prednost. Nemaš raspršenu pažnju na pet projekata, kao što je to kod nas često slučaj. Na plati si tamo u njegovom kazalištu Labaratoriji Trublein i sve misli su ti posvećene tome.


Umjesto tih joga i konda, postoji dan kada Fabr vodi zagrijavanje. To je nekih desetak vježbi, njegova škola glume. Tako pristupa audiciji i kad bira glumce i plesače. To je na tragu Artoa i okrutnog kazališta. Neke vježbe su lagano kretanje kroz životinje, posebnog načina disanja, do nekakvih robota i opakih agresivnih životinja, kada se mirišemo, napadamo, ponašamo kao zvijeri. Da bi se razvila ta fizikalnost, da bi tijelo postalo aktivno i pripremljeno, jer Fabr doživljava scenu kao ratno polje. Ta spremnost koju on očekuje od glumaca je na razini vojne discipline. Imamo improvizaciju starca, 10, 15 metara hodam sa grčem u tijelu, iz mišića mi se tresu noge, ruke, glava. I tako hodaš pola sata. Tri majice promijeniš koliko si mokar. Pa tu je i vježba "rižin papir" kada hodaš tiho na prstima. Pa iz tog papira nastane vara, pa moraš skakati i divljati. Teško je to sve opisati riječima, ali razvija u tebi spremnost da u istom trenutku budeš i nježan i vrlo agresivan. Fizička spremnost je jedna stvar. Ali kakva ti je mentalna razina potrebna...


Kad mi padne mrak na oči


Najteže je kako se pripremiti mentalno kad znaš da ideš na put. Ja inače radim jogu, trčim, idem na kros fit, i održavam kondiciju. Ali kad znaš da će probe trajati tri dana po 14 sati, da pošto si već umoran od probi, imaš predstavu koja traje 24 sata. Meni je najteži momenat ta mentalna priprema kad treba iz Zagreba da krenem. Koliko god da to volim, krene mi mrak na oči. Nađemo se svi tamo u kazalištu, sretnemo se i krenemo. I probe su 99,9 odsto energije. Čuvaš tih jedan odsto da se baš jako ne umoriš i da možeš onda sve da daš na sceni.


Ne možeš za 24h da ne kloneš, ne zaspiš, počneš da mrziš sebe i cijeli svijet. Meni je najteže ujutru između 8 i 11, jer već je došao novi dan, a umoran si od noći. Imali smo te sleeping blokove na sceni, kad svi spavamo. Između, ti imaš te pauze i male scene, ali ne smiješ se prepustiti i zaspati, ne možeš ni da naviješ alarm, jer se sve upravlja po vremenu igranja na sceni, a ne možeš ni da se oslanjaš ni na koga, jer i taj kolega može da zaspi. Na sceni što spavamo, što i vi vidite kao publika, e tu se jedino odmorimo.

 

olimp


Ujutru je taj Taranta ples, to je jedna od najzahtjevnijih scena. Jer iz opuštenosti i pospanosti idemo u to drmusanje koje traje pola sata. I kad to sve prođe, onda me tu piči umor, jer znam, treba izdržati još tri sata, do popodne, jer više ne pomaže ni kafe ni ništa drugo. Nikakve droge naravno nisu dozvoljene. Nego neke male rituale imamo, kafa, čaj od đumbira, neka hrana koju jedemo i drži te budnim to kako se pripremaš za svoju scenu.


I osim ovoga što vi vidite na sceni, tu je jedan mali svijet iza. Ljudi iz našeg kazališta koji vode računa o svim tim plahtama, koje se peru. Pa meso i sve te iznutrice, koje donosimo na scenu, pa kako nas farbaju bojama kad igramo duhove. Sve funkcionira kao švicarski sat, ti dođeš, imaš pola sata da popiješ čaj ili samo trčiš od scene do scene i samo pokušavaš uhvatiti taj tempo predstave. I taj tempo, što se približavaš kraju, sve je jači i jači. Poslednjih sat vremena, upališ dugme za preživljavanje i pičiš što više i jače možeš.


Mislim da se može napraviti predstava o tome šta se dešava iza, koliko si ti ljudi koji nas spremaju uigrani, spremni, koliko i oni ne spavaju i koliko su jednaki heroji kao i mi na sceni, jer ni oni ne spavaju i odrađuju sve bez pogovora.


Posle predstave si toliko iscrpljen, ne samo fizički, već i mentalno, duševno. Kao da su ti se iscrpili svi hormoni sreće. Vratiš se u svoju zemlju i meni treba dva dana da se tjelo fizički odmori i da ponovo mogu da se nasmijem.

 


Šta bi bilo u Hrvatskoj


Beograd mi je ako ne najdraža, sigurno među dvije najdraže izvedbe. Publika je bila toliko genijalna, toliko nas je ponijela to. Cijela atmosfera je bila ludilo i još što ste nam pljeskali od početka do kraja, na skoro svaku scenu ste reagirali. I još katarzični aplauz na kraju. Ta energija je takva, da koliko god da si umoran, još deset puta više te digne, maltene na sve zaboraviš i imaš vantjelesno iskustvo.


Mislim da je u Hrvatskoj konzervativna struja jača nego kod vas. Ne znam kako bi prošla, ali zato bi se i trebala igrat u Hrvatskoj. Vidim da je predstava u Beogradu izazvala toliko reakcija. Divno je da su to na TV-u mogli da vide ljudi koji nisu često ni mogli da dolaze u kazalište i da su zapravo vidjeli nešto što je, po meni, ne neko elitističko kazalište, već čisti niz slika, u koje svako može upisati šta hoće i razumjeti ga kako želi. Uz sve to je i jako lijepo umjetnički i neperverzno i nepornografski, koliko god da ima te golotinje. I ta kritika Nenada Ilića, toliko lijepa kritika, ne sjećam se da sam pročitao nešto tako duhovno i lijepo i da su sfere umjetnosti i duhovnosti tako povezane. Ta seksualna sloboda i sloboda tijela, umjetnosti i života je dijamentralno suprotna sa crkvenom tezom, barem kod nas.


Reakcije ljudi na koje sam naišao su bile predivne. Da su ljudi htjeli plakati, da su se htjeli družiti, razgovarati, da su toliko zainteresirani za predstavu. Kako su Jana prihvatili i čitavu trupu, to me je oduševilo. Meni je naročito značilo što sam mogao da pričam na našem jeziku.


Za vrijeme pauze odlazio sam u pušionicu, gde sam se družio sa tehničarima, ljudima koji rade i ne mare možda mnogo za umjetnost. Oni su u početku bili nezainteresirani, kao “ovo su neke budale kad će da igraju 24h“ ali već posle trećeg sata došao sam da odmorim, a oni nisu prestajali sa pitanjima. Bili su iskreno zainteresirani kao djeca, sva ta pitanja, da li nam je hladno, kako ostajemo budni, gde smo sve bili. Mislili su da će to biti neko umjetničko iživljavanje, ko normalan radi predstavu od 24h, a onda su to sve prihvatili, i počeli cijeniti i vidio sam iskreno zadivljenje i da su oni ponosni što su bili tamo.


To je stvar današnjeg vremena, što više uložiš sebe u nešto, u ovom slučaju vremenski, onda više to i cijeniš. Sve je brzo, sve je prolazno, da stane sve u kratke forme, 180 znakova.

 

A ovde uložiš svoja 24 sata, dao si najvredniji deo sebe, a to je vrijeme, i ono što dobiješ zauzvrat, posredstvom naše energije, ta katarza, mislim da je čudo koje će se pamtiti još dugo godina i da te to na neki način promijeni.


Mislim da predstava nema univerzalnu poruku. Ima tih stihova “Prihvati sopstvenu tragediju. Samo diši i smisli nešto novo” ali i oni su otvoreni za interpretacije. Više je atmosfera koju smo zajedno stvorili mi i vi publika, taj osjećaj da si prisustvovao nekom ritualu, koji nema prefiks nekih bogova, već je jednostavno lijepa umjetnosti. E to nas onda sve skupa podiže na Olimp.


(Autor je glumac u predstavi "Olimp - u slavu kulta tragedije, predstava od 24h“ Jana Fabra i član ITD teatra iz Zagreba. Njegov autorski tekst ekskluzivno je objavljen u utorak u "Blicovom" dodatku "POP & Kultura")

 

(Blic,BLIN MAGAZIN/ljk)

 

BLIN
KOMENTARI