50 DIJAGNOZA, A NIJEDNA NIJE BILA TAČNA

Potresno pismo teško bolesne djevojčice iz Srbije: Predsjedniče, premijerko, ministri, zašto mi ne date da živim?!

Hronika 23.07.17, 20:19h

Potresno pismo teško bolesne djevojčice iz Srbije: Predsjedniče, premijerko, ministri, zašto mi ne date da živim?!
Darija Petrović odbrojava posljednje dane pred zakazani odlazak na kliniku u inostranstvo, za koji, nažalost, nisu uspjeli da sakupe novac, pa neće moći ni da pokušaju da je spasu. Zato je odlučila da napiše otvoreno pismo svima koji su u njenoj zemlji odgovorni ne samo za njen život, već i za život sve bolesne djece

 


Sedam godina traje borba male Darije Petrović, lijepe i pametne djevojčice iz Banje Koviljače kojoj je država Srbija okrenula leđa. Za sve vrijeme liječenja, ovoj 16-godišnjakinji je dato preko 50 dijagnoza, ali nijedna od njih nije bila prava. Stanje joj se iz dana u dan pogoršava, a ljekari ne mogu da utvrde od čega boluje. 


Darija odbrojava posljednje dane pred zakazani odlazak na kliniku u inostranstvo, za koji, nažalost, nisu uspjeli da sakupe novac, pa neće moći ni da pokušaju da je spasu. Zato je odlučila da napiše otvoreno pismo svima koji su u njenoj zemlji odgovorni ne samo za njen život, već i za život sve bolesne djece. 

 

Pismo je objavila na svom Facebook profilu, a prenijeli su ga brojni mediji u Srbiji...


"Počeću sa običnom početnom frazom, sa 'poštovani', mada mnogi ne shvataju šta ta riječ uopšte znači.


Poštovani predsjedniče, premijerko, ministri, poslanici i svi zaposleni u ministarstvima, doktori... koji ne dajete šansu za moje izlječenje, želim da vam se javno obratim.


Pitate se zašto javno?


Zato što je milion puta zakucano na sva vaša vrata, koja su bila zatvorena za sve molbe i očajne krike moje majke, koja je tražila samo jedno, da spasi život svome djetetu. Zabarikirana sistemom, obilnom administracijom, pravilima, propisima... koji ne važe za sve i još svašta nešto, što je vrjednije od mog života. Života djeteta. Života djece.


Obraćam vam se lično JA, Darija Petrović, i pitam vas, svjesna da neću dobiti odgovore na moja pitanja.


Zašto mi ne pružate šansu da živim, da budem koristan i ravnopravan član ovoga društva? Čime sam zaslužila sa svojih 16 godina da budem sistemski odbačena iz ovog društva? I to samo što sam oboljela od neke bolesti. Bolesti koju mi vi ne dozvoljavate da se pronađe i možda izliječi. Vašim pravilima, propisima, administracijom... I opet se ponavljam, koja važi samo za nas male, neprimjetne članove ove sistemske zajednice.


Zašto me otpisujete prije nego i što ste me upoznali i uvjerili se da i ja mogu da budem korisni član zajednice? Zašto mi ne pružate šansu?


Ako već nećete da mi ispunite želju da živim, bar mi dajte šansu da se liječim, da pokušam, da se borim... Pokažite mi da je moj život vrjedniji od bilo koje administracije, propisa, sistema... Dajte mi šansu.


Znam da znate, jer vi sve znate, da 20. avgusta treba da idem na kliniku u inostranstvo, da idem da potražim moju izgubljenu šansu za izlječenjem, koju mi VI niste pružili. Isto tako, znate da idem kao očajni prosjak, za kojeg su roditelji posljednjim vapajem prosili, iznoseći sve moje dijagnoze i sve u vezi sa mnom u javnost, samo da bi spasli moj život. Da, prosili i prose, za moj život, ali su prvo kucali na sva vaša vrata, koja ste vi sistematski zatvorili nerazmišljajući i neprepoznajući očaj roditelja koji mole da se spasi život njihovog djeteta.


Znam da znate, ali ne znate, a i ne interesuje vas, 20. avgusta NEĆU MOĆI OTIĆI NA KLINIKU, jer nismo uspjeli. Uz svu podršku naroda koji se trudio, mi nismo uspjeli. NISMO USPJELI DA ISPROSIMO cijenu moga života. Da, nismo uspjeli.


Zato želim lično da vas obavijestim, a znam i da vas ne interesuje - NISMO USPJELI.


Želim i da vam se zahvalim što ste moje roditelje pretvorili u očajne prosjake, koji još očajnije puštaju krike vapaja, da spasu jedinu i najveću imovinu koja im je ostala - MOJ ŽIVOT.


Što ste nam svima, pa i meni, sistemski zatvorili sva vrata?


Da vam se zahvalim što ste moj život odbacili kao pocijepanu krpu.


Što ste mi dodijelili vreme čekanja, a koje nije moj saveznik, kao ni vi.


Posebno da vam se zahvalim što mi niste pružili šansu i što ste pokazali koliko vrijedi za vas moj život. Život jednog 16-godišnjeg djeteta.


Zahvaljujem se i na vašem neprepoznavanju prioriteta, jer za mene je svaki život PRIORITET. Svako zdravo i školovano društvo PRIORITET, svaki gest humanosti i dobrote PRIORITET, svaka dobra ljudska osobina PRIORITET, koju ste vi očigledno izgubili na vašem putu lažnog uspjeha.


Opet se ponavljam, javno vam se obraćam jer ste sistemski zatvorili sva vrata za nas obične smrtnike koji nemaju mame, tate, ujne, kume u vašem svijetu lažnog uspjeha i nedodirljivosti. U svijetu gdje je najmanje vrijedan ljudski život.


S poštovanjem,


Šesnaestogodišnja djevojčica, oboljela od neprepoznatljive bolesti, sa previše dijagnoza, intelektualno sposobna, koja možda sutra neće biti sa vama, a kojoj niste dali šansu za život,


Darija Petrović

 

(Noizz.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

BLIN
KOMENTARI