Izvor: Azramag.ba

Iza legendarne glumice Jelisavete Seke Sablić zavidna je karijera, koja traje skoro pola vijeka. U velikom spektru uloga koje je utjelovila slavna glumica uživale su sve generacije. Glumom se profesionalno počela baviti u Dječijem pozorištu “Boško Buha”, potom je bila član Ateljea 212, a danas, kako nam je u razgovoru kazala, najviše sarađuje sa sinom Stefanom, koji je uspješni reditelj. Seka ovih dana najviše uživa u osmijehu unuka Leona, kome, kaže nam veselo, ne može da kaže NE! Ove sedmice smo je očekivali u Sarajevu, no, posao nije mogao da čeka. Seka je, naime, i danas, u 74. godini života, jedna od najzaposlenijih glumica u Srbiji.

Nabrojati sve Vaše uloge u pozorištu, filmu i na televiziji traže više prostora od jednog intervjua. Iz kojih emotivnih stanja ulazite u ulogu? Mora li Vam se svidjeti na prvo čitanje da biste je prihvatili?

Uglavnom nema pravila, to je neko osjećanje, koje je s iskustvom sve preciznije. Bitno mi je da znam kakva je uloga, kakav je lik, te da kroz taj lik mogu da provodim slike svijeta, svoje pobune i svoje bolove.

Publika u BiH Vas pamti po ulozi Seke Sekulović u “Boljem životu”, Marijane Kolaković u “Srećnim ljudima”, Vere u seriji “Ljubav, navika i panika”, te Senke u “Lud, zbunjen, normalan”. Vi ste kraljica komedije, i toliko puta ste nas razveselili svojim ulogama. Mnoge Vaše kolege imaju običaj reći da je vrijeme takvo da je danas publiku najteže nasmijati. Šta Vi kažete?

Mislim da publiku nije teško nasmijati, barem meni (smijeh). Imam nekoliko naslova u teatru Jugoslovenskog narodnog pozorišta, to su ozbiljni literarni tekstovi, gdje igram duhovito-komične likove. U toku predstave dobijem toliko smijeha i ovacija na kraju. Zahvalna sam što imam dar za glumu, a poseban za komiku, jer posljednjih 20-30 godina se isključivo traže duhovitost i komika na sceni. Mnogi glumci koji nisu posjedovali taj dar, a bili su dobri glumci, prosto su nestajali sa scene, a ja sam opstala sve ove godine.

Igrali ste s velikim glumcima jugoslavenske scene, ko Vam je od kolega bio najinspirativniji?

Svaki dobar glumac je inspirativan i ja ga prosto obožavam na sceni. S dobrim glumcem uživam, radujem se, ali i obratno. Nekad sam bila toliko isključiva da sam, prosto, imala ličnu netrpeljivost prema nekom, za mene, lošem glumcu, kažem za mene, jer je to stvar ukusa. Gotovo da sam mrzila čovjeka ako nije na sceni bio dobar glumac. Međutim, već duže vremena moje iskustvo radi, tako da unaprijed prepoznam glumca s kojim nisam kompatibilna, pa zaobilazim i izbjegavam takve projekte, ali sa zadovoljstvom mogu da spomenem meni dragog Mustafu Nadarevića. On je zaista jedan izuzetan, divan čovjek i veliki glumac s kojim sam mnogo igrala za vrijeme Jugoslavije, kada smo bili jedna država. S njim sam i privatno bila jako bliska, i sada sam, ali tako nas je život razdvojio. Nismo bili ni u kakvom setimentalnom odnosu, nikada nismo bili ljubavnici, ali i sada kada se vidimo i čujemo kao da uopšte te godine i vrijeme ništa nisu učinili. Mi imamo tu bliskost.

Vaš sin Stefan je uspješni pozorišni reditelj, jedno vrijeme ste čak i glumili u njegovim predstavama. Kako je sarađivati s nasljednikom?

I sada glumim u njegovim predstavama (smijeh). Igrala sam divne uloge u projektima koje je on radio. Mi smo po dogovoru radili te predstave, tako da sam odigrala sve one uloge koje sam željela, a do tada nisam imala priliku. Stefan je miran, odmjeren, promišljen, dok sam ja impulsivna, brza i nekad nedozvoljeno reagiram na sceni. Pa me na probama možete čuti kako vičem: “Stefane, spavaš, Stefane, spavaš!”, jer je sve to za mene sporo, drugom reditelju to nikada ne bih rekla, ali eto, ipak, moj je sin i njemu mogu, dabome.

Svaka osoba greške može praviti u poslu, prijateljstvu… no, roditeljska uloga traži što manje grešaka. Čime se najviše ponosite u svom odnosu sa sinom Stefanom?

Ponosna sam što je on jedna divna osoba, što ima porodicu, a ja unuka, što je vaspitan (sam od sebe). Ne znam da li sam ja uspjela tako da ga vaspitam, ali on je izuzetno vaspitan, civiliziran, ponosna što s njim nikada nisam imala problema. Sjećam se da je jednom kada je bio mali tražio da mu kupim neku jako skupu igračku, tad je imao nekih 7-8 godina, i ja ga pitam kako ti misliš da ti ja kupim tu igračku, a on mi kaže: “Pa, ja sam to zaslužio, jer ti ne pravim probleme, a i uvijek sam zdrav”. Dakle, ni tada mi nije pravio probleme, tako je i danas i zbog toga sam zahvalna i Bogu i sebi.

Kakva ste baka, stroga ili popustiljiva?

Ma kakvi stroga. Ja bih mu skinula zvijezdu s neba. Kada dođe kod mene, on sada ima već četiri godine, uvijek kaže: „Ja kod tebe mogu da radim šta hoću”. Međutim, takav odnos možeti imati samo s djetetom koje je vaše. Treba da znate da je dijete uvijek u pravu, a ako se desi da dijete pravi probleme, onda ste vi tu krivi, a ne dijete.

Čitala sam kako Vam je malo crnogorsko mjesto Rose omiljeno za odmor. Zbog čega?

Oduvijek sam željela kuću na moru. Obožavam more. Prirodu uopšte. Prirodu osjećam kao jednu umjetnost, kao nešto najfantastičnije. Priroda je smisao življenja. Mnogo vremena sam provodila na moru. I to je obično bilo hrvatsko primorje, nikada prije nisam išla na crnogorsko, ali kada je počeo rat na našim prostorima, mene i Milenu Dravić jedan prijatelj odveo je u Rose i, kako sam prilazila kolima, srce mi je kucalo kao ludo.

Odmah sam kupila jedan plac vrlo pristupačan, za razliku od hrvatskog primorja koji je bio naučna fantastika za jednog umjetnika, te, naravno, s teškim mukama sam izgradila tu kuću, ali to je duga priča. I tako sam dobila ono o čemu sam oduvijek sanjala, kuću na moru, drvo ispred nje. Divan je osjećaj znati da je to tvoje i da nisi vezan za neki odvratni hotel, jer ja hotele nikako ne volim, a pogotovo privatne smještaje po kojima sam se vukla s malim djetetom.

Karijera duga 50 godina je iza Vas. Jeste li ikada razmišljali da napišete autobiografiju?

Nisam. Mene je, iskreno, kad se malo udubim u to, uvijek čudilo kako ljudi imaju potrebu da ostavljaju za sobom neke tragove, ne samo tragove nego dobre slike o njima ili šta ja znam. Nikada nisam imala tu želju, tu potrebu, naprotiv, nekako imam osjećaj da sve to treba da ode s tobom, jer život je samo ovaj trenutak koji živimo, a sve iza nas treba da bude izbrisano.

U kakvoj su poziciji glumci danas?

Kao i uvijek. Osim što je nekad glumac bio sigurniji, postojala je ta socijalistička sigurnost da si imao angažman, ali je zato selekcija bila mnogo veća i mnogo strašnija od samog starta; način na koji si primljen na Akademiju, pa način na koji ulaziš u teatar. Sada je to omasovljeno i to je dobro. S druge stane, danas imaš mnogo više posla, snimaš serije, filmove, za svakoga ima posla, pogotovo ako ste dobar glumac; ako si talentovan, budi siguran da ćeš uvijek imati posla i da ćeš moći živjeti od svog poziva. Danas jako malo ima dobrih glumaca, zato je moje vrijeme bilo bolje, od nas 350, koji smo bili na prijemnom, samo je deset primljeno na Akademiju, a od toga s te klase smo postali glumci samo Dragan Nikolić i ja. Pa vi vidite kakva je nekad bila selekcija.

Sarađivali ste i sa Severinom, pojavili ste se u njenom spotu za pjesmu “Silikoni”. Kako je došlo do te saradnje?

Mene je Severina uvijek na neki način očaravala. I kako je ona nekad davno radila s Jagošem, koji je moj jako blizak prijatelj i reditelj s kojim upravo sarađujem u Jugoslovenskom dramskom pozorištu te puno radim predstava s njim, ja sam stalno njega zapitkivala: “Pa kakva je ona? Pa što joj ovdje ne daš ulogu?”. Ona je glumila kod njega i odigrala nekoliko predstava u Rijeci. Nekako sam sigurna da je Seve sjajna glumica. Prelijepa je, neodoljivo šarmantna, lijepo pjeva i kada me je pozvala, ja sam bila baš iznenađena, tako da mi je bilo veliko zadovoljstvo i kompliment što me je pozvala da budem u njenom spotu.

U kojoj fazi svoga života ste se pomirili s prošlošću, oprostili joj i prihvatili sadašnjost sa svim onim što ona nosi?

Ja ne mislim o prošlosti. Pravo da vam kažem, nemam to osjećanje. Često čujem da treba oprostiti, međutim, ja ne mislim tako. Imam jedan fantastičan talent za brisanje – ono “delete”, ali nikome, ko god da me je povrijedio, nisam oprostila. Tu riječ nikada nisam upotrijebila. Dakle, ja ne znam šta znači opraštanje, ja se okrećem, odlazim, zaboravljam te, ne postojiš više za mene. Ali, oprostila nikome nisam, niti bih. Pogotovo što osjećaj pravde zauzima veliki prostor u mom karakteru.

Po čemu naročito pamtite Sarajevo i šta Vas najviše veže za naš glavni grad?

Sarajevo pamtim po radosti. I odgovorno tvrdim da je cijela moja generacija u Sarajevo dolazila uvijek s velikom radošću, s velikim isčekivanjem švrljali smo pored Miljacke i po Baščaršiji, kupovali sitnice, a da ne govorim o vrhunskoj hrani i ljudima koji su toliko srdačni. Skoro sam bila u Sarajevu, kada sam prije dvije i po godine igrala predstavu u Kamernom teatru, meni se ništa tamo nije promijenilo, ti ljudi su isto tako bili srdačni, prepoznavali me, davala sam autograme, slikala se s njima i zaista mi je bilo divno. Kao nekad.

(Azramag.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)