Morska biologinja Laura MacDonnell za portal The Walrus iznosi svoje stavove i iskustva u vezi s ribom kao dijelom prehrane.
U nastavku prenosimo dijelove njenog članka.
"Morska sam biologinja na početku karijere, i ne jedem ribu. Posao mi je proučavanje utjecaja okolišnih uzročnika stresa na riblji organizam i ponašanje, a radila sam na Karibima, u Ugandi, Trinidadu i u regiji Velikih jezera. Proučavajući riblji metabolizam i plivanje te promatrajući istraživanja svojih kolega u srodnim područjima u biologiji mora i slatkih voda, doznala sam što se događa ribama prije nego završe na tanjuru. Stoga žalim svoje ukućane i ljubimce kada vidim koliko uživaju u ribljim obrocima".
Riblja jela
"Istraživanja su pokazala da je u restoranima jedna petina ribljih jela netačno označena, oko dvije petine morskih plodova neispravno su svrstane, a oko 10 posto uzoraka navodnih ribljih proizvoda uopće ne sadrži životinjsku DNK.
To se radi uglavnom radi bolje prodaje, ali može biti i opasno jer su plodovi mora osjetljivi i moraju se držati na određenim temperaturama, a ako ih se krivo pripremi ili označi, mogu uzrokovati trovanje, alergijski napad i teže probavne smetnje.
Ali ovdje je teško odrediti krivce, što šteti svima u distribucijskom lancu. A neispravno označavanje nije uvijek nelegalno. Skupina koja brine za ocean SeaChoice nedavno je potaknula Kanadsku agenciju za nadzor hrane (CFIA) da se detaljnije označavaju vrste, jer se npr. pojmom "bodečnjak" sada legalno obuhvaća više od 100 vrsta riba u trgovinama i restoranima".
Plastika u organizmima
"Ali da se to i promijeni, svejedno bih izbjegavala ribu jer su mora i okeani prepuni plastike. Procjenjuje se da u oceanima pluta oko 244 miliona kilograma plastike, od većih komada, kao na velikom pacifičkom tepihu od smeća, do mikroplastike.
Do sada se nije dogodilo da na nekom zadataka nisam naišla na neki komadić plastike, bilo da pluta u vodi, ili da se nalazi u pijesku, a komadići mikroplastike mogu biti manji od pet milimetara i nevidljivi golom oku. A budući da su svi prehrambeni sistemi danas uvelike povezani te čestice vrlo lako završavaju u našem organizmu.
Ribe uvelike unose plastiku u organizam jer nisu izbirljive i više paze na grabežljivce, s tim da se količina plastike s vremenom nakuplja u njihovu organizmu (bioakumulacija), a kako ih konzumiraju veće ribe i grabežljivci, tako se u višim razinama prehrambenog lanca povećava i količina plastike (biomagnifikacija). Pokazala se štetnost plastike za životinjski organizam, ali na ljudima se još nisu provela istraživanja u tome području".
Biram ne jesti ribu
"Na sreću, mogu birati da ne jedem ribu zahvaljujući drugim vrstama hrane i raznim dodacima hrani, ali postoje obalna sela u Africi kojima je riba glavni izvor prehrane, a ujedno nemaju kvalitetan sistem upravljanja otpadom.
Trebali bismo zajednički tražiti stroža i iscrpnija pravila označivanja morskih plodova, pronaći bolje načine uklanjanja plastike iz vode, i izbjegavati plastiku u svakodnevnom životu. U Kanadi postoje trgovine koje uopće ne stvaraju otpad, i u običnim trgovinama katkad se potiče kupce da sami nose torbe za kupovinu, a 2018. godine zabranit će se mikrozrnca, sitne plastične kuglice koje se često pronalaze u kozmetičkim proizvodima.
Ako i dalje nastavite jesti ribu, zamolila bih vas da se barem više informirajte. Pitajte prodavače, kupujte ribe s glavama kako biste vidjeli koja je vrsta u pitanju, i informirajte se online.
Možda bismo trebali postati izbirljiviji. Ako se i u restoranima, uz postojeće oznake za bezglutensku i drugu hranu, stave još i oznake da je hrana bez plastike i oznake o vrsti, tada bi potrošači bili informiraniji i znali bi što jedu, a krivce za propuste moglo bi se pozvati na odgovornost. Tada bih možda počela opet jesti ribu", zaključuje MacDonnell.
(index.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)