VIKEND PRIČA/ BAŠČARŠIJA - CENTAR SVIJETA

Šta bi se dogodilo da vanzemaljci sretnu Abdulaha Sidrana?!

Nedjeljni magazin 19.02.17, 11:36h

Šta bi se dogodilo da vanzemaljci sretnu Abdulaha Sidrana?!
DEPO Portal donosi novi odlomak iz spisateljskog materijala za knjigu "Baščaršija - centar svijeta", autora Ahmeda Hrapovića... Ova priča vodi nas u sarajevsku književnu prošlost, ali i sadašnjost, i govori o veličini bh. pisca, pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana


Piše: Ahmed HRAPOVIĆ
(građa za knjigu „Baščaršija – centar svijeta“)


Neku noć sanjam Avdu Sidrana, našeg vrlog pjesnika, i nikako da se čudu načudim od kuda mi on u gluho doba noći u san ili na san dođe. Radnja sna se odvija u ulici Balibegovica koja se proteže od Bistrika (6. novembra) prema Širokači najstrmijoj ulici na Balkanu, možda i u Europi i kao takva je u bivšoj Jugoslaviji bila jedna od etapa biciklističkog takmičenja Trka kroz Jugoslaviju. Malo koji biciklista je mogao da je i uz pomoć serpentina savlada.
    

Elem, ja se u snu obreo na početku Balibegovice, negdje pored čuvenog „Fudinog granapa“, trgovine u kojoj je poslovođa bio Fudo Dugalić, i čini mi se da je tu bio sve do penzije, a ja ga se sjećam još iz osnovne škole, a škola se nalazila i sad se nalazi preko puta. Kada sam krenuo u prvi razred bila je „26. Osnovna škola“, a kad sam završavao osmi, već je bila preimenovana u OŠ „Ilija Grbić“. San se odvija na dijelu ulice kojim sam kao osnovac nosio Titovu štafetu.
    

U snu pitam Avdagu šta će on tu, a on nekako ljutito kaže da je tu u zgradi imao stan i oduzelo mu ga i kao došao da vidi o čemu se radi.... i to je bilo sve od sna; i kako nisam stručnjak za stambenu politiku, prekinuo sam san, a kad sam se probudio, počeh se prisjećati kontakata sa Abdulahom Sidranom.


Prvi put sam Avdagu susreo u čuvenoj kafani „Samek“ kod Pivare, u koju je svojevremeno, dok je živio u Sarajevu, često navraćao, gotovo visio, čuveni hrvatski pjesnik Tin Ujević. Spletom okolnosti vremenom sam upoznao nećake (sestriće) Tina Ujevića, Matiju i Stjepana Lapendu.

 

U snu pitam Avdagu šta će on tu, a on nekako ljutito kaže da je tu u zgradi imao stan i oduzelo mu ga i kao došao da vidi o čemu se radi...
    

Nas tri-četiri momčića, možda 1969., nekako u vrijeme kada je na Mjesec prvi put kročio čovjek, odlučimo svratiti u „Samek“, znali smo da tu navraća Avdo Sidran i posreći nam se. Na blago uzdignutom podiju kafane „Samek“ sjedio je Avdo Sidran, sam samcat, s izrazom lica teške zabrinutosti, a kasnije shvatih da je to rezultat teškog mahmurluka i samo su se odvažni, nakon teškog mahmurluka upuštali da popiju još po jednu. Sjeli smo pored Avdage, započeli razgovore, bio nam je zanimljiv, već se za njega znalo kao za dobrog pjesnika. Primijetio sam, mada je bio poprilično mahmuran, da voli pripovijedati i to je činio vrlo vješto.... što bi rekli, bio je od početka prirodno vrstan narator.


U neko doba u kafanu uđe Tajče (prezime Sofić) sa dvije djevojke, tada mladi bokser i jedini koji je iz Bosne i Hercegovine izašao na ring čuvenom svjetskom šamionu Mati Parlovu. O tome malo ko zna i mediji nikada ne pominju taj meč. Naravno, Parlov je bio apsolutni favorit i taj klupski meč je dogovoren da ga dobije Parlov, ali da ne udara previše Sofića.


Imao sam sreću da, na Baščaršiji, vidim Matu Parlova. Sam, svraća u piljaru čuvenog sarajevskog piljara Morde (Idriza Malića), kupuje grožđe, Mordo mu savija fišek od novine, izvaga, a Parlov lagano krenu prema Sebilju, podera vrh fišeka, pusti vodu na Sebilju i tako opra grožđe i nastavi šetnju Baščaršijom osvježavajući se Mordinim grožđem iz novinskog fišeka.


Bila je subota, sutradan je bio meč, a kasnije mi Tajče priča, kao malo se bio opustio pa jednim  jačim udarcem udari Parlova, a Parlov mu uzvrati jednim krošeom i, priča Tajče, njegov trener odmah baca peškir u ring, prekida se meč, ali nije prekinula zvonjava u Tajčetovoj glavi skoro mjesec dana nakon tog meča.
    

Dok smo mi razgovarali sa Avdom Sidranom, muzika u „Sameku“ s gramafona, koja je do tada bila diskretna, postajala je sve glasnije. U neko doba bokser Tajče traži da mu se „navije“ ploča s pjesmom „Čaše lomim ruke mi krvave“. Ta pjesma je bila zabranjena da se javno izvodi jer su raja mahom razbijala čaše, flaše, i to rukama, najčešće dlanovima.


Mada to sve grozno zvuči i još groznije izgleda, razbijanje čaša po birtijama uz tu pjesmu postao je kao neki modni hit. Skoro da se na svakom koraku mogao sresti poneki mlađi čovjek zamotane ruke. Konobari su ispunili Tajčetu želju, „navili“ traženu pjesmu, a kad je krenuo refren „...čaše lomim, ruke mi krvave...“, Tajče s obje ruke, dlanovima razbija dvije čaše, ruke mu krvave, a mi nakon toga plaćamo piće i krećemo iz „Sameka“.

 

Parlov lagano krenu prema Sebilju, podera vrh fišeka, pusti vodu na Sebilju i tako opra grožđe i nastavi šetnju Baščaršijom osvježavajući se Mordinim grožđem iz novinskog fišeka


Samo što smo izašli na vrata, za nama dojuri jedan od konobara i obrati se Avdi Sidranu: „Druže Avdo, imate onaj jedan račun od neku noć, pa....“. Nastao je tajac, gledaju se Avdo i konobar, onda ja uzimam račun iz ruke konobara, pogledam cifru i platim. Nije to bio neki veliki račun, možda nekih 15-tak današnjih maraka. Htio mi je Avdo nešto reći, ali ja ga preduhitrih i kažem da on časti kad bude primio kakav honorar i na tome se ta priča završila... uskoro smo se rastali i nakon toga povremeno viđali.
    

Jedno od tih viđanja bilo je jedne večeri u kafani kod „Zagića“, tu je bilo noćno okupljalište onih koji, kada popiju, zaborave da imaju kuću. U tome je šampion bio, mora se priznati, Nedžad Ibrišimović. Okupilo se društvo, pomalo se cugalo i u neko doba bahnu i Avdo Sidran, moglo bi se reći kao naručen za jednog našeg jarana – paćenika.


Zaljubio se naš jaran Akan u neku curu Suadu, viđali smo je u Brusa bezistanu na galeriji, često je s nama sjedila i ovaj naš jaran mislio da na taj način furaju. Totalna ovca. Uglavnom, te jedne večeri 1971. godine, nakon što smo ugledali Avdu, pozvali smo ga da sjedne s nama, što je s oduševljenjem prihvatio. Ni on nije volio ići kući nakon što sukne poneku poslije akšama. Nikad nisam skontao zašto se čovjeku ne ide lući kad poneku popije, barem se nije išlo nama. Pozdravili se i, nakon uvodnog šupljiranja „šta ima, nema ništa“, kažem Avdi da imamo jarana zaljubljenog u jednu djevojku, ali još je nije osvojio, pa ne bi bilo loše da mu Avdo napiše nekoliko stihova za Suadu i neka te stihove naš jaran proturi Suadi kao svoje. Malo se Avdo meškoljio, kao ne bi, popilo se, onda mu kažem zaljubljeni jaran će da zove ture, samo neka piše.


Pristade Avdo, pita za ime, pa otpoče Avdo na konobarskom bloku da opjeva ljubav prema Suadi (ova je Suada preteča Suade „Plavog orkestra“). Pade jedna pjesma od 3-4 stiha, zaljubljeni jaran zove ture, a onda se dešava čudo, proradi Avdo, počeše frcati stihovi i to je trajalo do pred samu zoru. Siguran sam da niti jedna Suada, a možda niti jedna djevojka u tako kratkom roku nije opjevana kao ta Suada. Avdo se naprosto pretvorio u pjesničku mašinu. I tako je to trajalo do pred zoru. Na putu prema kući pitao sam se – kako u onako malenog čovjeka stane toliko pjesničkog talenta i još više alkohola. I danas kad gledam Avdagu, čudom se čudim.... Kontam, da je od nehrđajućeg čelika, zahrđ´o bi do sada stotinu puta...

 

Ni on nije volio ići kući nakon što sukne poneku poslije akšama. Nikad nisam skontao zašto se čovjeku ne ide lući kad poneku popije, barem se nije išlo nama
    

Jedne večeri krenuh u kafanu kod Zagića sa Nazimom Pološkom vlasnikom „Malih daira“. Dogovorili smo po jedno piće za šankom na brzinu, uđemo u kafanu, krenemo prema šanku, kad za šankom Avdo Sidran, sam, nešto konta, bila je ponoć, ubilo se vrijeme za raznorazne kontove. Nisam ni znao da se Avdo i Nazim poznaju jer Avdu nisam viđao u „Malim dairama“. Razabrah iz razgovora njih dvojice da se oni poznaju i po jednoj drugoj, ne samo birtijskoj liniji.


Naime, tu noć saznah da je Avdina žena Albanka i, kako mi reče Nazim, veoma ljuta, i još pomalo jordameći doda da su Albanke zajebane, nema cile mile. U šali upitah da ga možda ne mariše, a Nazim vrlo ozbiljno, gledajući preko mog ramena u zadimljenu prostoriju, veli da može svašta biti. Avdo Sidran, gotovo kao i uvijek, hladan kao špricer apsolutno se nije obazirao na ovaj dio priče, niti ga je zanimala. Daleko više pažnje je posvetio količini pića u čašama. Počastili smo se međusobno pićima i nakon toga se razišli kućama.
    

Da je Avdo Sidran veliki čovjek, narodski rečeno ljudina, dokazao je svojom gestom i reakcijom na koju nije bio obavezan, mada, opet, kao istinski umjetnik jeste i tako je postupio. Početkom 80-tih (krajem 1981. i početkom 1982.) primijetio sam da me jedan moj poznanik iz SUP-a prati u stopu. Skužio sam da to baš nije slučaj. Početkom ´82 primijetim da je u društvu još jednog MUP-ovca. Pukao mi je film i, na sred Baščaršije stanem , sačekam ih i kažem tom svom poznaniku: „Znam da ti mene pratiš, ne znam zbog čega, a koga ovaj šupak prati?“ Mupovac što je mene pratio prasnuo je u smijeh i nekako reče: „On prati Aliju“, i nastavi da se smije, dok mu se kolega skamenio na mjestu ne vjerujući da mu neko, mupovcu, smije reći da je šupak.


Otišao sam, ostali su iza mene, a nakon nekoliko dana kuću su mi opkolili policajci, pretumbali cijelu kuću, tražili su nešto što nikada nisu našli niti su mogli naći, a tražili su bilo kakav trag povezanosti sa Alijom Izetbegovićem i njegovim postarijim „mladim muslimanima“. Maltretirali su me punih 17 mjeseci, optuživali me za milion krivičnih djela, a bio sam čist i tako se sve i završilo. Priča o mom privođenju i pokretanjem istražnih radnji proširala se gradom munjevitom brzinom.


Svi koji su me znali i šutjeli su iz straha, jedino je, priča mi Tonči Bender, predivni mladić i saradnik, bez imalo ustručavanja u „Parkuši“, nakon što se poveo razgovor o meni, zagrmio Abdulah Sidran i rekao da je čvrsto uvjeren kako sam ja čist, da poznaje moje porodično okruženje i da je po srijedi neka montaža što i jeste bila. Znao sam da je Avdo istinoljubac, ali nisam znao da mu je srce veće od Begove džamije, Saborne crkve i katedrale zajedno. Bilo je vrlo guravo vrijeme da se bilo ko prema kome pozitivno određuje, a da je to istovremeno i kontra onih koji provode zakon. Takvo stanje se osjetilo malo nakon što je u vječna lovišta otišao Tito. ....

 

Znao sam da je Avdo istinoljubac, ali nisam znao da mu je srce veće od Begove džamije, Saborne crkve i katedrale zajedno
    

Nekoliko godina kasnije, 1985. svratim u dućan na Baščaršiji kod svog rođaka Huseina Hrapovića, kad malo poslije naleti i Avdo Sidran. Iz prve sam mu se zahvalio za glas podrške koji mi je dao kada su svi šutjeli, rekoh mu da je bio u pravu, ali da je istovremeno i riskirao. Utom uleti neka ciganka, prosi, sakupismo nešto sitniša i dadosmo joj, onda započnemo razgovor o tome gdje se nalazi ta „tačka“ kod čovjeka kada odluči da pruži ruku i prosi. Nismo mogli naći odgovor pošto genetski nismo bili skrojeni da tako nešto bilo kad ili u bilo kojoj prilici uradimo, jer valja izaći na ulicu i pružiti ruku... moliti milostinju. Taj dan mi je bio posebno drag, uljepšan je susretom s Avdom Sidranom i mogućnošću da mu se zahvalim za podršku koju mi je javno, na javnom mjestu dao kada mi je bilo ponajteže u životu. I uvijek sam mu zahvalan...
    

Poslije smo se rijetko sretali, svako je bio u svojim obavezama, često sam putovao, bilo je lijepo vrijeme življenja, a onda nekoj budali ili budalama , onako iz čista mira, prahne da sve sjebu što se desetljećima gradilo nakon Drugog svjetskog rata. Počela su nacistička budalasanja širom bivše i prelijepe Jugoslavije koju nikada niko na svijetu neće znati niti moći napraviti kao što ju je bio napravio Josip Broz Tito. Nije ovo nikakva nostalgija, ili neka vrsta sentimenta za bivšim, jednostavno, Juga je kao društvena zajednica bila čudo, ne samo na Balkanu, nego u cijelom svijetu, možda druga Švica, ali nismo je umjeli sačuvati. Mnogi su potrčali ka „svojim“ vođama i to se na kraju svima obilo o glavu. Počeo je haos u kojemu najveću cijenu plaća BiH, poklana Srebrenica, opsada Sarajeva koje pune četiri godine je živjelo pod terorom divljaka s brda.


U to opako vrijeme mnoga raja iz novinarstva i izdavaštva, a i drugi svraćali su u restoran „Klab novinara“, tu je bio i Savez novinara BiH kojim je u to pogano vrijeme predsjedavao Enver Čaušević, s kojim sam surađivao, navraćalo je dosta poznate raje, to nam je na neki način bio drugi dom. Pred kraj 1992 godine, svratim u poslijepodnevnim satima u Klub noviara, kad tamo sjede Abdulah Sidran, Manojlo Tomić i još neka raja. Pridružio sam im se i nakon malo vremena, iz zezanja, pitam Avdu gdje mu je Kusturica i je li nostalgičan za bivšim jaranom. Bio je ozbiljan, nije odgovorio ni jednom riječju, a ja nisam dalje zapitkiva. Mislio sam da će to prihvatiti kao našu sarajevsku zajebanciju, ali nije i neka nije. Popili smo po neoliko pića, ubrzo je počelo smrkavati, bližio se policijski sat i svi smo krenuli svojim kućama.

 

Lijepo ga, iskreno, milina slušati, umije pripovijedati, a i pripovijeda ono što godi uhu svakog insana, pa nešto kontam kada bi se vanzemaljci spustili u Sarajevo i naletjeli prvo na Abdulaha Sidrana...
    

Još sam jednom Avdu u ratu sreo, nije bio san, na Bistriku. Tutnja Avdo uz Bistrik pored bivše Sarajevske ćilimare, sav nikakav, a i ja isto tako, poginu mi brat Ismet tih dana i bio sam baš nikakav. Mahnem mu rukom u znak pozdrava, on brdu - ja strmu, i nismo se više vidjeli do iza prestanka agresije na BiH, a desilo se u blizini Careve džamije. Najprije sretoh Nedžada Ibrišimovića, bio kaže u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, nisam ni njega viđao do jednom u toku opsade Sarajeva kada se bio dovukao u Klub novinara s Dobrinje. Kažem Nedžadu da se polako ali sigurno preobražava u finog starčića s prosijedom bradom. Nekako mu bijaše drago, široko se nasmija, rastasmo se, a malo potom prema Akademiji nauka i umjetnosti BiH sretnem Abdulaha Sidrana, nešto je dumao, onako malen još sageo glavu, prolazi pored mene, htjedoh da mu se javim, a onda pomislim da možda nije u redu, ko zna o čemu razmišlja i nije baš zgodno da mu možda slatke misli pobrkam.
    

U posljednje vrijeme je Abdulah Sidran prisutan ponajviše u medijima, naročito na tv-u, lijepo ga, iskreno, milina slušati, umije pripovijedati, a i pripovijeda ono što godi uhu svakog insana, pa nešto kontam kada bi se vanzemaljci spustili u Sarajevo i naletjeli prvo na Abdulaha Sidrana, po povratku na svoj neki gore planet milionima kilometara svjetlosnih godina udaljen od Zemlje, svojim bi suvanzemljcima opisali Zemljanina po Avdi Sidranu: Zemljani su mali, okrugli i lakše ih je preskočiti nego zaobići, izuzetno inteligentni, nadareni pjesništvom, miroljubivi i zaljubljeni u nama nepoznatu tekućinu koju nazivaju alkoholom, altruisti, ukratko bez mane i ne predstavljaju opasnost za bilo koju vrstu civilizacije.  


Abdulah Sidran je baš takav tip.


(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

BLIN
KOMENTARI