Spektakularan neuspjeh

Divan san pretvorio se u noćnu moru: Evropa je od Kavkaza do Sahare htjela stvoriti prijateljsko okruženje, ali...

Front 04.10.15, 14:58h

Divan san pretvorio se u noćnu moru: Evropa je od Kavkaza do Sahare htjela stvoriti prijateljsko okruženje, ali...
San Evropske unije o stvaranju prijateljskog okruženja od Kavkaza do Sahare pretvorio se u noćnu moru jer su zbog ratnih sukoba stotine hiljada izbjeglica pohrlile u Evropu, piše Reuters

 


Za razliku od uspješnog proširenja EU na istok koje je preoblikovalo bivše komunističke zemlje u prosperitetne tržišne demokracije, Evropska susjedska politika (European Neighbourhood Policy), pokrenuta 2003., spektakularan je neuspjeh.
 

U sklopu te politike EU nudi novac, tehničku pomoć i pristup svojem tržištu, ali ne i punopravno članstvo, 16 zemalja u istočnoj Evropi, na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, a one zauzvrat moraju usvojiti evropske demokratske, administrativne i ekonomske norme.
 

„Promatrajući situaciju sada, teško možemo izbjeći zaključak da smo okruženi ne 'prijateljskim' nego 'vatrenim prstenom'“, rekao je bivši švedski premijer Carl Bildt ranije ove godine.

 

Neuspjeh da se stabilizira ili demokratizira evropsko okruženje djelomično je posljedica snaga nad kojima Bruxelles nema kontrolu: ruskog nezadovoljstva raspadom Sovjetskog Saveza, kao i političkim i sektaškim sukobima na Bliskom istoku.

 

Pet od šest zemalja obuhvaćenih Istočnim partnerstvom – Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija i Azerbajdžan – oslabljeno je neriješenim 'zamrznutim sukobima' u kojima prste ima Moskva. Šesta, Bjelorusija, toliko je autoritarna da je pod sankcijama EU i odbila je ponuđeni sporazum o slobodnoj trgovini.

 

Evropski dužnosnici sada priznaju da je okvir zamišljen kako bi se približilo i transformiralo evropske susjede imao mane od samoga početka zbog mješavine arogancije i naivnosti.

 

„Zamisao je bila da se uspostavi prsten prijatelja koji bi se integrirali s nama, ali ne bi postali članovi EU. Evropska unija je prilično nadmeno govorila svima šta da rade jer smo vjerovali da žele biti poput nas“, rekao je Christian Daniellson, glavni direktor Opće uprave za Evropsku susjedsku politiku i proširenje u Evropskoj komisiji.


Takav evropski pristup ponudio je premalo nagrada i previše uvjeta, praćenih nametljivim monitoringom kojem su se autoritarni vladari i lokalni oligarsi od Minska i Bakua do Kaira i Alžira instinktivno opirali kao prijetnji vlastitim interesima.

 

Predviđao je jednak odnos sa svim zemljama unatoč tome što se one međusobno jako razlikuju po stepenu ekonomskog razvoja i oblicima vladavine i većinom su loše pripremljene za primjenu velikog broja evropskih propisa.

 

I pretpostavljalo se da će grupa zemalja u sjevernoj Africi ili na južnom Kavkazu međusobno sarađivati i trgovati, a volje za to zapravo je bilo vrlo malo ili nimalo.

 

Sada Evropska susjedska politika prolazi kroz temeljito preispitivanje, a novi skromniji, fleksibilniji i primjereniji pristup trebao bi biti predstavljen 17. novembra. Hoće li biti uspješniji tek će se vidjeti.

 

Ian Bond, bivši američki ambasador koji sada radi za Centar za evropsku reformu, ocijenio je tu evropsku politiku u njezinu sadašnjem obliku „zbrkom nedosljednosti i pustih želja“.

 

Zadnja revizija 2010./11. pozvala je da se fokus stavi na promicanje „duboke i održive demokracije“, rekao je. No, od tada dvije zemlje – Libija i Sirija - utonule su gotovo u anarhiju, a jedna – Egipat – doživjela je vojni udar, dok se represija nad civilnim društvom i medijima pogoršala u nekoliko zemalja, uključivo Azerbajdžan, dodao je.

 

Među rijetkim relativno uspješnim primjerima, Tunis, Ukrajina i Gruzija i dalje su izloženi unutarnjim i vanjskim prijetnjama, a usprkos povlaštenim ekonomskim vezama s EU Izrael nema razumijevanja za evropske napore da Palestinci dobiju državu.

 

Evropski dužnosnici sada govore o potrebi za novim realizmom, stavljajući interese koje dijele s partnerima ispred prodika o ljudskim pravima i demokraciji.

 

No, Evropski parlament i neke članice poput Njemačke i nordijskih zemalja nerado će popustiti kad je u pitanju promicanje tih vrijednosti.

 

Bildt, primjerice, ističe da „naš interes da sada vlada stabilnost ne smije nas spriječiti da inzistiramo na poštivanju ljudskih prava koja su dugoročno neophodan uvjet za stabilnost kojoj težimo“.

 

Neki stručnjaci drže da je evropska ponuda sporazuma o dubokoj i sveobuhvatnoj slobodnoj trgovini bila nerealna i da destabilizira ekonomiju zemalja u susjedstvu, jer zahtijeva da otvore svoja tržišta konkurenciji iz EU prije nego što imaju šta za prodati Evropi.

 

No, evropski dužnosnici smatraju da bi Ukrajina i Gruzija, koje su sklopile takve sporazume s Bruxellesom, trebale ustrajati u njihovoj provedbi kako bi osnažile svoj ekonomski razvoj.

 

Michael Leigh, viši savjetnik u američkom think-tanku Njemački Marshallov fond (GMF) i bivši glavni direktor Opće uprave za proširenje pri Evropskoj komisiji, rekao je da je Bruxelles reagirao na Arapsko proljeće 2011. ponudivši „neuravnotežen, dugačak, težak i zahtjevan“ proces uspostave dubokih i sveobuhvatnih zona slobodne trgovine (DCFTA) umjesto brzog, ali ograničenog pristupa tržištu.
 

Bilo bi bolje da se zemljama kao što su Maroko i Tunis ponudi trenutačno ukidanje ograničenja za poljoprivredne proizvode kao što su naranče i paradajz, rekao je, no to nije u interesu poljoprivrednika u članicama EU kao što su Francuska, Španija i Italija.
 

Hitna potreba da se zaustavi i kontrolira priljev stotina hiljada izbjeglica s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike vjerovatno će dobiti prednost pred svim ostalim prioritetima u odnosima sa zemljama u evropskom susjedstvu.
 

To znači da će Bruxelles preusmjeriti novac predviđen za ekonomski razvoj i administrativne reforme u financiranje projekata kojima bi se izbjeglice zadržalo ondje gdje im je mjesto i odvratilo ih se od bijega u Evropu.

 

Prsten prijatelja morat će pričekati bolja vremena. EU sada treba odbranu od poplava, piše Reuters.

 

(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)

BLIN
KOMENTARI