Izvor: kameleon.ba; Piše: Selma Kešetović

Valerija Vukosavljević, studentica

Uvijek sam bila okružena ljudima koji vjeruju u različite stvari, bilo da je to Sudbina, Horoskop ili Bog. Ipak, sve te snažne individue oko mene su u osnovi bile tolerantne i miroljubive osobe, koje su mene, a samim time i sebe, prihvatile onakvu kakva jesam. Možda je moje odrastanje bilo ispod staklenog zvona ili sam samo s vremenom naučila izbjegavati ljude pune mržnje i ogorčenja, ali nikad nisam bila dovedena u situaciju gdje bih, bilo verbalno i fizički, bila napadnuta zbog svojih uvjerenja. Nadam se da se to neće promijeniti. Mislim da život sam po sebi nema nekog posebnog smisla. Cijeli svijet je kaotičan, nemilosrdan i nepredvidljiv i većinu vremena smo ili preplašeni ili umorni i očajnički tražimo izlaz. Univerzum, koji poznajemo, je jedini trenutačno dostupan, zapeli smo u tako ograničenim tijelima, naši umovi nemaju načina da izraze sve apstrakcije koje su se ugnijezdile u našoj svijesti i možda zaista nema nijednog razloga da se ovo otužno postojanje nastavi. Pouka mog pesimističnog odgovora na prilično trivijalno pitanje jeste: S obzirom da dodatnih života nemamo i da svaki novi level može biti poguban, bilo bi dobro da proživimo najmanje 110 godina, grčevito se držeći da sve lijepe i sretne trenutke koje smo iskusili, koji se upravo dešavaju svuda oko nas i koje tek trebamo dočekati, i da nikad ne zaboravimo samo disati.

Mario Mazić, magistar farmacije

Biti ateist u Tuzli ne predstavlja nikakav problem, niti se susrećem sa nekom vrstom diskriminacije. Većina mlađih generacija koje poznajem su zapravo ateisti. Tuzla je oduvijek bio najtolerantniji grad u BiH, i jedine konflikte koje sam imao su bili sa ekstremno religioznim osobama. Inače izbjegavam konflikte na tu temu, to jest ne namećem svoj ateizam nekoj religioznoj osobi, jer jedino tolerancija omogućava suživot na kulturoloski raznolikom mjestu. Svako ima svoju interpretaciju života, i raspravljati o jednoj pravoj definiciji je besmisleno, iz tog razloga i ne vjerujem u organiziranu religiju, kao instituciju. Bolje pitanje bi bilo da li život ima smisao uopće. Uzimajući u obzir veličinu i složenost univerzuma i kosmosa generalno, i koliko je krhko ljudsko postojanje, humanocentrični stavovi većine religija se nekako čine smiješnim. Dakle koji je smisao nas ljudi, koji postoji nekih 30 hiljada godina, i koji ćemo tu biti dok naše sunce ne implodira, što je neizbježna sudbina. Međutim, život ne predstavlja ideologiju, niti se može nekim smjernicama i pravilima svesti na 'pravi put' da bi se ostvario smisao. Čovjek se ništa ne razlikuje od ostalih živih bića, na kraju i on mora da konvertuje nutrijente koje ima na raspolaganju u energiju koja je potrebna za održavanje homeostaze (odnosno, onoga što mi nazivamo život). Za mene osobno, taj neki smisao predstavlja voditi tolerantan suživot sa drugim ljudima, i ostvariti se kao ljudsko biće onako kako mi to želimo. Smatram da smo umno svi povezani, kroz univerzalnu energiju koja samo mijenja oblike. Bog je bio dobra metafora za traženje smisla života i postojanja u ranim civilizacijama, ali smatram da je takav pogled klanjanja nekom božanstvu arhaičan pristup prema spiritualnosti.

Asja Fejzić, profesorica engleskog jezika

Biti ateistkinja u Tuzli, barem u mom okruženju, ne predstavlja nikakav problem. Kada sam nekoliko puta došla u situaciju da se pred nepoznatim ljudima izjasnim kao ateistkinja nisam imala negativnih komentara niti neugodnih situacija, čak naprotiv. Većina ljudi sa kojima dolazim u kontakt su ljudi kojima je dosta separacije i problema prouzrokovanih relogijom na ovim prostorima, tako da ateizam i agnosticizam smatraju pozitivnim. Kao ateistkinji smetaju mi stvari poput vjeronauke u školama, i ponekad me zna naljutiti što se tokom Ramazana apsolutno ništa ne dešava u gradu, posebno sada zadnjih godina kako se Ramazan poklapa sa ljetnim mjesecima. Ipak je ovo sekularna država i treba se znati da u ovoj državi, a i gradu, nisu svi vjernici, ne poste svi i ne smeta im "blud", kako to neki vjernici nazivaju. Mi bismo i za Ramazan voljeli otići na koncert ili festival u Tuzli, što nekima očigledno smeta. Često me vjernici, nakon što čuju da sam ateistkinja, pitaju: "A u šta onda vjeruješ" ili "Šta ti je smisao života". Što se tiče smisla života, to mi je kratko i jasno - da budem sretna. Mislim da je to ono ka čemu svi težimo. Smisao života mi je da uživam u onome što ovaj svijet nudi, jer ne vjerujem da postoji neki drugi koji će me nagraditi. Smisao života mi je da ostavim nešto iza sebe, pa makar to bilo i samo drvo koje ću zasaditi. Smisao života mi je da ljude oko sebe, koje volim, učinim sretnima. Smisao života mi je da kad budem umirala ne žalim ni za čim. Možda ovo nije dovoljno definisano i mnogi ce reći da nemam pojma sta mi je smisao života, ali znam definitivno šta nije. Nije mi smisao života da robujem nekom uzvišenom biću nadajući se da će on/a biti milostiva dovoljno da mi podari vječnu sreću u nekom drugom životu. Za mene je religija sredstvo kojim se modifikuje ljudsko ponašanje tehnikom zastrašivanja, a ako je nekome potrebna religija da bi bio dobar čovjek, definitivno ne vidim smisao u tome.

Džejlana Šestan, studentica

Odgajana sam u porodici u kojoj su oba roditelja ateisti. U najranijoj dobi sam se zasigurno susretala sa vjernicima svih vjeroispovijesti, ali to nije igralo nikakvu ulogu u mom životu. No, sjećam se svog prvog susreta sa vjerom. Nekad na početku svog prvog razreda osnovne škole podijeljeni smo u dvije grupe, islamski vjeronauk i religijska kultura. Naravno, ja sam bila u grupi religijske kulture. Djeca u školi su me počela drugačije gledati i govoriti kako bih trebala vjerovati u boga. Došla sam kući i rekla mami i tati da želim da vjerujem u boga. Začudili su se i pitali me zašto, i ja sam im ispričala priču. Nakon toga tata mi je objasnio na čemu se svaka vjera zasniva. Rekao mi je da postoje ljudi koji vjeruju u jednog boga, ispričao mi priču o četiri monoteističke vjere, i također spomenuo da postoje ljudi koji vjeruju u više njih. Zatim je rekao da postoje i ljudi koji ne vjeruju u boga i da ne postoji ništa loše u tome sve dok poštuju tuđu vjeru i njihove običaje. Tada sam svjesno postala ateistica, koju niko nikada nije odbacivao na religijskoj osnovi, jer sam znala da se ljudi ne dijele po njihovim vjerskim uvjerenjima, već po djelima koja rade i njihovom ponašanju. Smisao života za mene je da živim život onakvim kakvim ja želim, a ne onako kako drugi to od mene očekuju.

Damir Omerbegović, student

Biti ateist u TK, kao i općenito u BiH, je odstupanje od zacrtane nacionalno-religijske norme koja je trenutno prihvaćena u našem društvu. Zahvaljujući tome, vrlo često dolazi do stvaranja predrasuda i stereotipa o ateistima u našem konzervativnom društvu, sa kojim ponekad baš i nije ugodno živjeti neki miran i normalan privatni život. Osobno, u Tuzli nikada nisam doživio bilo kakvu diskriminaciju zbog toga što sam ateist, niti sam bio u situaciji u kojoj je religija predstavljala neki važan faktor komunikacije ili saradnje. Smisao života je već jedno duboko filozofsko pitanje... Od trenutka kada smo progledali kao civilizacija, uvijek smo tragali za poezijom našeg postojanja, zar ne? Smatram da svaki čovjek treba svoj smisao života pronaći u ljubavi, empatiji i besmrtnosti. Ne onoj koju nam prodaju i uslovljavaju svećenici, hodže, njihove svete knjige i ostali instrumenti. Ja mislim na onu besmrtnost u mislima onih koji će naslijediti nas i naša djela, koji će održati sjećanja o nama kao velikim osobama koje su doprinijele napretku, miru i sreći na Zemlji. Ja sam uvjeren, niti jedan odgovor na tu misteriju nije apsolutna istina. Ali također sam uvjeren da niti jedna teološka poezija o stvaranju onoga što se danas naziva čovjek, homo sapiens, iz vode, blata ili rebra nije ni približno lijepa poeziji Svemira i života do kojeg je, svojim 13.8 milijardi godina dugačkim procesom, na kraju i doveo. Spoznaja o tome da si ništa više no zvjezdana prašina, nekoć srce jedne zvijezde, nadmaši i najmaštovitiju misao koju mogu smisliti, o istinskoj vrijednosti, ljepoti i privilegiji mog života.

Vedran Mitrić, novinar

Biti ateista u Tuzli po meni i nema neku težinu, koju druge osobe negdje drugo možda i osjećaju. Tuzla kao multi-kulti grad, mi ne nameće striktno neku vjersku opredijeljnost. Bitnije pitanje koje mi kroz glavu prolazi na spomen vjere je: „Jesi li dobar čovjek?“ Naravno, poštujem svačije opredjeljenje i kulturno čestitam svaki blagdan, u čemu se ogleda gore spomenuto, biti čovjek. Zar vjera mora biti dobar razlog za poštenje, pravdoljubivost, ili dobrotu, samim time bi zemlje s većim postotkom vjernika bile bi zemlje blagostanja. Smisao života po meni se ogleda u tome da iza sebe svijetu ostavimo nešto nakon našeg postojanja, da ostavimo nešto sredini mikro svijeta u kojem živimo. Porodica, rodbina, prijatelji, da nas po dobrome pamte. U tom pogledu mi se nameće ta težina koju sam u prethodnom pitanju spomenuo. Od malena sam uvijek volio pitati „zašto je to tako?“, umjesto da neku pojavu shvatam da je „od nečega“.

Admir Mulaosmanović, profesor engleskog jezika

Tuzla je uvijek nekako bila najsekularnije i najtolerantnije mjesto u našoj regiji. Stoga, mogu slobodno reći da je poprilično fino i mirno biti ateista u Tuzli. Naravno, s obzirom da su ljudi ponekad neupućeni ili jednostavno im je predstavljena (kroz odgoj) neka "mutna" pa i ružna slika o ateistima, znaju postaviti nevjerovatno smješna, nelogična, neracionalna pa nekada i uvredljiva pitanja, tipa: "Zašto živiš ako ne vjeruješ"? U svom bliskom okruženju imam dobre prijatelje različitih religija i religijskih uvjerenja, i svi se poštujemo i slažemo. Mislim da je to najvažnije. Za mene smisao života predstavlja u biti sam život. S obzirom da smatram da ne postoji nikakav oblik zagrobnog života, onda ovaj život je jedina prilika koju imam(o) i trebamo iskoristiti ovaj život najbolje što možemo. Smisao života možemo pronaći u onome što volimo, u sreći, znanju, muzici, naizgled prostim ali bitnim stvarima, toleranciji prema drugim i drugačijma. Ali najbitinije je biti dobra osoba. Kako kažu: “Dobro se dobrim vraća”. Trenutno živimo u možda i najboljem periodu, gdje imamo sve informacije dostupne na dlanu, gdje otkrivamo nove stvari, istražujemo dubine okeana i svemira i rješavamo milenijske misterije. Imamo priliku da promijenimo svijet na bolje i učinimo to! Ljudi se vječno bore protiv novog, drugačijeg a ne vide da smo ustvari svi upravo LJUDI, svi smo isti ali ipak posebni. Stoga, shvatimo da je smisao života da ga živimo!

(Kameleon.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)