Je li “Slana zemlja” romansirana povijest antifašističke Tuzle ili ljubavni roman smješten u ratna zbivanja?

– I jedno i drugo. Roman o ratnoj drami svih i ljubavnoj drami dvoje članova ilegalnog pokreta otpora, Envera Šiljka i Fride Laufer.

U romanu spominjete imena poput Cvijetina Mijatovića i Franje Herljevića koja su ostala u sjećanju ljudi koji pamte Jugoslaviju. Ima li u vašem romanu uopće fikcije?

– Ima. Roman je zasnovan na stvarnim ličnostima i istinitim likovima. Sve ostalo, a pogotovo monolozi ličnosti iz romana, čista su fikcija.

Proteklih godina antifašistička povijest ovih prostora temeljito je revidirana. Četnici su u Srbiji izjednačeni s partizanima. Hoće li ovakva vaša knjiga izazvati polemike i napade?

– Vjerojatno hoće. Roman sam zasnovao na istinitim događajima i stvarnim ličnostima, baš u znak otpora prema aktualnim pokušajima prepravljanja historije. Nestalo je ili gotovo nestalo živih svjedoka, prošlo je puno vremena i mnogi danas, različitim sredstvima manipulacije, pokušavaju naknadno promijeniti prošlost. Eto, u Srbiji su, jurističkom gimnastikom, i nekakvom rehabilitacijom, dokazanog ratnog zločinca i Hitlerova saveznika Dražu Mihailovića izjednačili s njegovim žrtvama i protivnicima, tj. s partizanima. Usprkos povijesnim činjenicama, fašista pokušavaju pridružiti antifašistima.

Je li roman vaš politički program i recept za jedino moguću budućnost Bosne?

– Roman nije moj politički program. Roman je samo roman, koji će se nekome svidjeti a nekome neće, iz jednostavnog razloga što su ukusi različiti. Kao političar, vjerujem da je Bosna i Hercegovina u antifašističkoj borbi ponovo rođena jer su ZAVNOBiH i AVNOJ, nakon duljeg vremena, potvrdili višestoljetni kontinuitet bh. državnosti. Antifašističku ideju zato smatram integrativnom i najboljom za budućnost BiH.

Neki će vas kritizirati što previše idealizirate komuniste. Ali vaša “Slana zemlja” kao da čeka nastavak priče o Mustafi Viloviću koji svemoćnoj Partiji postaje sumnjiv?

– Nisu svi antifašisti iz perioda 1941. do 1945. bili komunisti. Naprotiv, u partizanskim jedinicama komunisti su bili u manjini. Uz partizanske jedinice išli su hodže, svećenici i popovi i organizirali i vjerske sahrane. Mnogi antifašisti iz mog romana su ili JMO, kao što je slučaj s Osmanom Vilovićem ili Hadžihasanagom Pašićem, ili HSS, kao što je slučaj s Ratimirom Deletisom ili Antom Kamenjaševićem, kao i komunisti, što je slučaj s Enverom Šiljkom, Mustafom Vilovićem i drugima. Važan lik mi je muftija Muhamed Šefket Kurt, koji svakako nije bio komunist... Komuniste sam kao antifašiste hvalio, ali i kudio, što se sasvim jasno vidi na kraju romana, kada Mustafa Vilović 1946. godine vlast za koju se izborio, doživljava kao opasnost.

U knjigu ste utkali i sevdalinku “Je l’ ti žao što se rastajemo”. Je li danas vrijeme za sevdah?

– Sevdalinka je pjesma ljubavne čežnje. Uvijek je vrijeme za ljubav. U ovom vremenu dominacije sebičnosti, predatorskog kapitalizma, pa i mržnje, ljubav nam je veoma potrebna. Ljubav je uvijek bila moja religija i moja vjera.

Je li sigurnije pisati romane o turskim vremenima i kraljevskoj Bosni, nego o Drugom svjetskom ratu čiji su akteri još živi?

– Jest.

Je li za vas Gavrilo Princip heroj ili terorist?

– Ja sam protivnik smrtne kazne, bilo kakvog ubojstva a pogotovo sam protivnik atentata.

Niste li predugo na mjestu gradonačelnika?

– Linz je imao gradonačelnika 25 godina. Isto je s Chicagom i mnogim drugim gradovima u kojima se gradonačelnici biraju izravno. To je, istina, za ove prostore neuobičajeno, ali u pitanju je na direktnim izborima pokazana volja građana i ja taj posao obavljam na osnovi njihova povjerenja koje su iskazali na slobodnim, demokratskim i direktnim izborima.

Večernji.hr/BLIN Magazin