Izvor: Start BiH

Osim što im nije isporučena plaćena usluga, verbalno su napadnuti, isposovani i žestoko izvrijeđani od ljudi koji su trebali da ih ugoste i pruže ugodan boravak u prirodi uz  rafting, tvrdi grupa mladih ljudi koji su se obratili redakciji Magazina START BiH.

- Veselo smo se uputili na trodnevni izlet u prirodi koji je trebalo da uključuje boravak u kampu, rafting na Tari i obilaženje nacionalnog parka Sutjeska. Dvadesetak dana ranije smo na internetu, na portalu e-kupon našli ponudu koja je u 42KM uključivala dva noćenja u kampu Ivona i rafting Tarom.  Jedva smo čekali avanturu, ali...  U kamp Ivona smo stigli u petak uveče,  24. jula.  Dočekao nas je čovjek srednjih godina uz poluosmijeh na licu. Iz razgovora smo zaključili da je on vlasnik kampa, Branko Sokolović. Predali smo mu dokumente zbog planiranog prelaska granice za rafting i sjeli u restoran u okviru kampa. Ranije smo e-mailom  dogovorili rafting za nedjelju ujutru i u skladu s tim planirali svoje aktivnosti. Ali kada smo se pokušali dogovoriti za termin raftinga, rekao nam je da to mora biti u subotu jer za nedjelju nema mjesta, bez obzira na to što smo imali rezervacije. Nakon što smo uljudno pitali zašto nam je ranije potvrdio termin za nedjelju, ljutito je rekao da sad na rafting nećemo nikako! Bili smo šokirani, ali smo odlučili  da ne ulazimo u dalje rasprave jer smo ipak dugo čekali taj odmor u prirodi. Pokušali smo napraviti neki kompromis, ali je razgovor bio veoma zbunjujući i bilo je gotovo nemoguće sporazumjeti se. Naime mi smo imali plan za subotu i nikako nam nije odgovaralo da tog dana idemo na rijeku. Na kraju je ponudio da nam organizuje rafting kad god mi hoćemo i mi smo rekli u nedjelju u 9 ujutru. No tada nismo ni slutili šta će se desiti do tog jutra – priča jedna od izletnica.

Ima li gost pravo da se žali

 
Naime problemi nisu čekali jutro. Grupu naših umornih izletnika je u subotu naveče preglasna muzika i iza ponoći onemogućila da spavaju, pa su se pokušali požaliti vlasniku i osoblju.

- Kako je polazak na rafting zakazan za nedjelju ujutro u 9 sati, tu smo se večer nadali nešto ranijem odlasku na spavanje kako bismo bili dovoljno odmorni i spremni za sutrašnje četverosatno spuštanje niz kanjon Tare. No, oko osam uveče u kampu započinje svirka uživo. Pretpostavljajući da neće trajati duže od prosječnog limita propisanog za puštanje muzike na javim mjestima, strpljivo smo iščekivali kraj svirke... Oko 11 smo se i dalje trudili ignorisati buku i zaspati, ali bezuspješno... Dva sata poslije, muzika trešti više no ikad i mi odlazimo do restorana. Na pitanje do kada će muzika svirati,  gazda isprva drsko odbrusi da ne zna, a potom da ide još jedna, dvije pjesme, i fajront. Pola sata kasnije, dok su se jedna za drugom redale muzičke želje nekolicine prisutnih, postaje jasno da buka na ritam mašini očito neće biti obustavljena u skorije vrijeme. Odlazim opet do gazde i ponavljam da je jako kasno, da ne možemo da spavamo, a da sutra, kao što mu je poznato, ranimo na rafting... Ne brini, pomjerit ćemo rafting, naspavati ćete se!, uzvraća gazda. Zbunjen ne mogu da vjerujem šta čujem.  Ne želimo da pomjeramo rafting, ovo ponašanje zaista nije u redu!, kažem ja, a gazda ljutito odgovara: A zar je normalno ponašanje to što svi idu na jednu stranu, a samo vi na drugu?! Time je, pretpostavljam, htio reći da mi nismo dovoljno dobri gosti jer ne plaćamo, kao i ostali, dodatne usluge i vodič-ture koje se u kampu pružaju, nego samo jednu, onu zbog koje smo ovdje i došli – rafting! No, gazdinom džepu to izgleda nije dovoljno pa nas valjda, zauzvrat, osim drskošću kažnjava i time što nam ne da spavati u gluho doba. Diskusiju prekida moja prijateljica koja, odveć iscrpljena i zatečena onim što čuje, prosudi: Vaš bezobrazluk je iznad svake mjere, mi smo vaši gosti, otkud vam pravo da nas tako ucjenjujete?! Nije uspjela ni dovršiti rečenicu, gazda se već na sav glas derao: Ma idi u k….! Jesi me čula! Nije ti ovo spavaonica! Mrš u p. materinu, 'ti mater...! i slične riječi koje je nezgodno ponoviti . Zaledio sam se. Pogledah prijateljicu - stajala je kao ukočena. Muzika u tom prekinu i mi krenusmo polako ka izlazu, ali odjednom se nekolicina vatrenih plesača okomi na nas slijedeći primjer gazde i primjerenih mu komunikacijskih vještina: Ko ste vi da nam prekidate muziku! Ko vam je kriv što spavate u šatoru!, Na raftingu ste, ko još spava na raftingu! uzvikivali su svi redom zamjerajući nam, valjda, što odbijamo da slijedimo gazdino stado. Na to nismo izustili ni riječ. Situacija nam je izgledala tako da je u tom trenutku sve bilo moguće... Jer koliko god djelovalo paranoično, stojeći tu usred nepoznate zabiti, okruženi alkoholiziranim i agresivnim likovima, nismo se mogli oteti osjećaju da smo potpuno lišeni prava na primjedbu, žalbu, slobodu da iskažemo ono što nam je u tom trenutku potrebno. Kome da se žalimo u slučaju povrede prava gosta  kada je onaj ko je u poziciji i obavezi da nam pomogne ili podršku pruži i garantuje sigurnost, isti taj koji nas ugrožava i to ne samo neljubaznošću ili bahatošću, već ucjenjivačkim i agresivnim negostoprimstvom! Bez riječi smo se i vratili nazad u šator, a osjećaj izloženosti mogućem bijesu drugih gostiju i nasilja držao nas je budnim cijelu noć. Kamp Ivonu smo napustili rano jutro. Iz principijelnih razloga nismo željeli niti mogli dopustiti sebi da idemo na  rafting u njihovoj organizaciji, praveći se da se nije nista desilo. Pored toga što nakon silnih uvreda nismo htjeli da se zadržavamo u kampu, bili smo i nesigurni da li da se u taj dio avanture upustimo s nekim s kim smo prethodne noći imali verbalni okršaj i ko nas nije poštedio svojih uvreda– priča jedan član ove nesretne grupe!
 

Znaju li turistički radnici šta gostima daju da jedu

 
No rafting nije bio jedini problem za ovu grupu mladih ljudi željnih ugodnog vikenda u prirodi.

- Tu prvu večer smo popili koje piće i pojeli mezu i kada smo krenuli da platimo rečeno nam je da se kod njih plaća sve na odlasku. Dug  su nam zapisali na račun. Potom su nam dodijelili dva bungalova za po dvije osobe, a ostatak naše ekipe su postavili svoj šator u dijelu kampa koji je bio predviđen za to. E tu opet dolazi do nesporazuma: jedan od bungalova koji su nam dodijelili bio je zauzet! Nakon kraće rasprave dobili smo zamjenski bungalov u kome posteljina nije bila čista, a izolacija bungalova koji su postavljeni sa po pola metra razmaka je veoma loša, praktično nepostojeća, tako da je spavanje bio imaginarni pojam, što zbog muzike iz restorana, što zbog glasnih susjeda. U ranim jutarnjim satima smo uspjeli sklopiti oko barem na kratko i ujutru samoinicijativno, vlastitim prevozom, krenuli na put prema nacionalnom parku Sutjeska gdje smo proveli lijep i ugodan dan. Kada smo se vratili uslijedila su nova neprijatna iznenađenja. Htjeli smo ručati u restoranu kampa i ponuđeno nam je da biramo roštilj ili ribu. Odabrali smo roštilj, ali uz napomenu da ne želimo svinjetinu, no na sto je stiglo nešto za što smo po mirisu i boji ocijenili da je ipak svinjetina. Konobar je čak rekao da nije siguran o kom mesu je riječ, ali poučeni prvim iskustvima odlučili smo da se ne upuštamo u dalja razjašnjavanja. Na odlasku smo tražili fiskalni račun koji su odbili da nam daju i napustili  smo kamp – pričaju  gotovo uglas ovi razočarani mladi ljudi koji se nadaju da će nezaboravnu avanturu raftinga na kanjonu Tara ipak jednom doživjeti, samo u organizaciji domaćina koji se prema gostima ophode s poštovanjem, odnosno onih koji znaju da se na tržištu opstaje prevashodno kroz izvršavanje obaveze, a ne samo prava.

 
Zna li gazda šta radi

 
Sam Sokolović tvrdi da u njegovom kampu bude nezadovoljnih, ali da je to veoma mali broj ljudi.

- Mislim da znam o kojoj je grupi riječ i to da nije žalosno bilo bi smiješno. Trebali ste biti ovdje da vidite to jer oni su stavili primjedbu da je muzika glasna pet do jedan, a muzika svira do jedan i ja sam im to rekao, ali oni su bili teški za komunicirati. Teško je meni pričati o tome s vama jer vi to niste vidjeli. Hoćete li da vam dam brojeve telefona ljudi koji su zadovoljni - kaže Sokolović.

Na opasku da ovi mladi ljudi na kraju nisu smjeli na rafting jer su vlasnici a i skiperi prethodne noći učestvovali u verbalnom napadu na njih i na pitanje da li je prihvatljivo i profesionalno takvo ponašanje domaćina prema gostima i u sred turističke sezone u zemlji koja mnogo polaže u turizam, Sokolović odmah poziva novinara u goste.
- Mi postojimo 20 godina i desi se da se neko ne uklopi, ali to je mali procenat. Dođite vi da vidite kako to izgleda, eto ne morate ni pisati o nama, samo da vidite – kaže Sokolović.

 
Nemoćne turističke zajednice

 
U Turističkom  zajednici FBiH Asja Hadžiefendić Mešić, koja je i glasnogovornik Turisitčkog udruženja BiH,  kaže da se turisti ili gosti nekih turističkih objekata ponekad žale na neugodnosti koje dožive, ali da turističke zajednice ne mogu disciplinovati ili podići nivo profesionalnosti u ugostiteljstvu.

- U drugim državama je to puno bolje uređeno. Kod nas, recimo, inspekcija nađe neplaćenu, primjerice, boravišnu taksu i vlasnici objekta će dobiti novčanu kaznu koju nisu dužni ni platiti odmah, dok bi negdje drugo to značilo zatvaranje posla -  kaže Hadžiefendić-Mešić i poručuje da je vrlo sramno da se gostima dešavaju ovakve neugodnosti u turizmu.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)