Moja kćerkica rodila se u Siriji, Šamu, odabranoj zemlji, nad kojom su meleki raširili svoja krila, i zemlji okupljanja vjernika. Nosila sam je u naručju dok sam s mužem hodala po ulicama Sirije, a gradom je odjekivao zvuk našida-arapskih kasida, u kojima su interpretatori istih opisivali ljepote džihada i vrhunac ljubavi za Allaha, ljepote džennetske, i lavove neustrašive, borce mudžahide. Pomislila sam i rekla mužu:” Vidi, elhamdulillah pa nam se dijete rodilo u zemlji islama, hodamo ulicom i slušamo našide ili Kur’an, dijete nam sluša arapski jezik, jezik Kur’ana i dženneta.” Elhamdulillah, pa sluša to. Ne hoda ulicama kufra i ne sluša šejtansku muziku i vulgarnosti u zemlji nevjerstva, kao što su našim ušima nametali. Tamo, u zemlji kufra, gdje god bi krenuli čule bi se prazne, šuplje riječi, zov šejtanski-muzika. Bilo da smo na ulici ili u prevoznom sredstvu, pa čak i u komšiluku, te u našim kućama. ”Islamskom” komšiluku, i ”muslimanskim” kućama.
Sretni smo. Učinili smo hidžru u ime Allaha, iz zemlje kufra u zemlju islama gdje smo slobodni, gdje nemamo pritiska da budemo ono šta želimo, a ponajprije da budemo ono šta Allah želi od nas, radeći po onome šta On voli, i po onome šta nam je On dostavio Objavom, po Svome poslaniku s.a.w.s., bivajući tako još jedno zrno, biser u nizu bisera ogrlice islamskog ummeta. Ogrlica islamskog ummeta, skupina ensarija i muhadžira, iz raznih krajeva svijeta, različitih boja i jezika, bez prednosti jednih nad drugima, osim po bogobojaznosti. Bez demokratije, nacionalizma i rasizma. Zajedno pod zastavom hilafeta, tako različiti, a ujedno isti jezikom srca koje zna zašto je tu, boreći se da Allahova riječ bude gornja a nevjernička donja. Hidžrom postadosmo svjedoci žrtve i iskušenja. Svjedoci krvi mirisne, mudžahidske, koja se proli za Allaha. Mudžahid, nasmijan, žrtvujući tijelo i život-sve za Jedinog, sve za Njegovo zadovoljstvo. Tako jeftino, a skupa nagrada-džennet!
I to nam poveća iman ovdje i učvrsti nas da ne posumnjasmo u ovo nimalo. Pa šta još treba da bude dokaz vama, koji ste još tamo!? Tamo gdje vas ponižavaju. Otvorite oči, progledajte, vrijeme je. Zar ne vidite da su vukovi gladni, nevjernici prljavi, žedni krvi naše muslimanske? Zube su naoštrili. Gaze nas muslimane na svakom mjestu. Ali gazimo mi njih još više, uz pomoć Allaha. Tamo ste gdje su uprli oči na islam, muslimane, željni da nas sruše, kod onih koji pomažu takve i gore, koji su se udružili u borbi protiv vas-koji želite da živite onako kako je živio poslanik s.a.w.s. A vi koji još uvijek ne želite, ”muslimani”, zapitajte se o svom stanju. Muž i žena primili su islam, dvije godine u islamu-učiniše hidžru sa djecom. Dva brata primiše islam-dođoše i dadoše svoja tijela za Allaha, da bi očuvali granice Islamske države. Šta je s vama, o muslimani!? Otvorite oči, poslušajte ako želite da vas Allah uputi, omekšajte te stijene od srca. Pustite izgovore ”ima vremena”, spremajte se za smrt dok još ima vremena-prije nego vas ona stigne nespremne, dajte Allahu ono najbolje od vas. Pa Allah doista zna i ko hoće i ko može, i ko neće, i ko uopšte ne razmišlja o tome. Siluju naše sestre! Naše! Jer je musliman muslimanu brat, i kad jedan dio tijela oboli i drugi dijelovi tijela boluju. Muslimansku djecu i braću ubijaju!
Pa bolujete li vi? Bolujete li tek toliko da ih se sjetite i pomislite na njih, te dovu za njih uputite? Ako ne, sad vrijeme je!
Vrijeme je. Za tevbu, vrijeme je. Za hidžru, vrijeme je. Kako jedna sestra reče i napisa, citiram:” Kunem se svojim Gospodarom, to je uistinu hilafet, jasan kao vaša sposobnost da pričate, vidite i čujete.” Ako ne sad, dok je hilafet, pa kad, o dragi muslimani?
Napisala Umm Suhejla
(vijestiummeta.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)