Prošlo je skoro osam mjeseci od izbora. Dobili smo vlast koja, naročito na federalnom nivou, nikako da krene u pravcu reformi, u obnovu privrede, otvaranje radnih mjesta, sve ono čemu smo se nadali. U čemu je problem? I zašto je kao problem najčešće apostrofirana Demokratska fronta?
Prošlo je malo više od obećanja Bakira Izetbegovića koje je glasilo, citiram: "Obećavamo vam 100.000 radnih mjesta za trista hiljada glasova", do trenutka kada je postalo jasno da je tobožnji ekonomski program koji je izložio premijer entiteta Federacije BiH Fadil Novalić obična šarena laža. Ali, ne mijenja na stvari. Da bi uradio ono što je obećao pred federalnim Parlamentom, na što se SDA obavezala u koalicionom sporazumu i zbog čega su i pobijedili na izborima, Novalić bi morao da odsiječe granu na kojoj SDA sjedi već četvrt vijeka. I umjesto da ova federalna Vlada bude fabrika za proizvodnju zakonskih nacrta kojima će zasipati Parlament, jer to je naime potrebno za ostvarenje tog programa, Novalić se već u prvih mjesec i pol mandata nađe u neobranom grožđu vezanom za fabriku Igman, odnosno bude uhvaćen u pokušaju da za račun jednog ovdašnjeg tajkuna uništi jednu od rijetkih profitabilnih firmi u namjenskoj industriji.
Umjesto da odlučno krene u ekonomsku liberalizaciju, ovaj premijer je do sada samo kršio zakone, i to tuce zakona, sa ciljem isporučivanja Aluminija i EPHZHB HDZ-u. Umjesto odgovornog pristupa izmjenama Zakona o radu - čiji cilj mora biti da se sačuvaju barem natruhe zaštite za radnike - vidimo kako krupni kapital diktira i određuje premijerov stav o radničkim pravima i regulisanju tržišta rada. Umjesto toga, na nas se i dalje vrši pritisak da razgovaramo o selektivnoj provedbi zakona, da učestvujemo u namještanju konkursa za upravljačke strukture najvrednijih javnih resursa u ovom entitetu. Nekako sve vrijeme imam dojam da ovom rukovodstvu SDA jako nedostaje Zlatko Lagumdžija, što se vidi između kontakata koje ostvaruju sa, recimo, trenutnim generalnim direktorom EPBiH. I kojeg bi rado uzeli pod svoje, samo da on i njegov partijski šef nisu u toj mjeri politički toksični. Mi naprosto ne pristajemo da se izrugujemo zakonu. Nekome se to može sviđati, nekome ne sviđati, na kraju krajeva, građani će imati mogućnost da i o tome što mi radimo iznesu sud. Ali, razlika između nas i drugih članova većine je u tome što mi radimo ono što smo svojim biračima obećali.
Čiji je DF partner: samo SDA ili ipak postoji nekakav koalicioni dogovor? Ako postoji, ko ga sve ne poštuje?
Postoje dva bloka u parlamentarnoj većini na razini entiteta: jedan je etnički blok i njega čine SDA i HDZ i drugi je građanski politički blok, koji nakon što je Zlatko Lagumdžija uništio SDP sada predstavlja DF. Lično, nisam nimalo iznenađen činjenicom da se SDA i HDZ razumiju mnogo bolje međusobno nego što se bilo ko od njih razumije sa nama: imam dovoljno godina da se sjećam kako je SDA 1990. pozivala svoje birače da glasaju za Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića, umjesto za kandidate tadašnjeg SKBiH-SDP za Predsjedništvo BiH, pa me ni podilaženje Draganu Čoviću 2015. ne iznenađuje. Čini mi se da je poslije ovosedmičnog kongresa SDA ponovo ta stranka. Jer, kao što su 1990. godine između Nijaza Durakovića i Nikole Koljevića izabrali Koljevića, tako i danas između Čovića i Željka Komšića biraju Čovića. Politika međusobnog nagađanja takozvanih "umjerenih nacionalizama" - kao da postoji bilo šta umjereno u vezi s nacionalizmom - ovu zemlju već je koštala neizmjerno mnogo. Mi u DF-u smo smatrali legitimnim da u okviru postojećeg političkog sporazuma zastupamo interese četvrte Bosne i Hercegovine i ukoliko u narednim godinama budu napravljeni nepovratni koraci u našim EU i NATO integracijama, to će biti zbog stavova i politika na kojima smo insistirali i provodili ih.
Cijeli intervju možete pročitati u današnjem printanom izdanju Oslobođenja.