FOTO/ SVE TAJNE LIJEPE PANONSKE PRINCEZE

Olivera Balašević otvorila dušu za DEPO Portal: Đole je jedini čovek sa kojim se ne bih plašila ni na Titaniku!

ŽENA iN 28.04.15, 13:11h

Olivera Balašević otvorila dušu za DEPO Portal: Đole je jedini čovek sa kojim se ne bih plašila ni na Titaniku!
Po danu panonska princeza, naveče rediteljica i producentica, Olivera Balašević je prije posljednjeg Đoletovog koncerta u Sarajevu, u gradu u kome su zadnju put bili zajedno prije 20 godina, otvorila dušu za DEPO Portal i u ekskluzivnom intervjuu progovorila o porodici Balašević, životu i stvaranju sa Đorđem, teškim ličnim i porodičnim iskušenima, i o mnogo toga što javnost o njoj nikada nije saznala

 

 

Možda je negdje drugo drugačije, ali na Balkanu imati ljepotu koja se sreće rijetko, njenoj vlasnici će najčešće donijeti osporavanje drugih kvaliteta. U slučaju Olivere Balašević to je podrazumijevalo zanemarivanje njenih gimnastičkih rezultata kao nekadašnje medaljama ovjenčane jugoslovenske reprezentativke.

 

Potom i pedagoških rezultata kada je kao profesorica u novosadskoj gimnaziji uspjela da uvede niz nekonvencionalnih metoda koje su između ostalog podrazumijevale motivaciju učenika da imaju zdrave zube, a znamo koliki je to uspjeh na našim prostorima.

 

Potom joj previše nisu priznavali ni rezultate humanitarne akcije 'Novosađanče' koja je podrazumijevala obezbjeđivanje svega što je neophodno u prva tri mjeseca života novorođenčeta.

 

Od glumačkih zasluga sama se davno ogradila odlučivši da zanemari primamljive ponude i posveti se porodici. Onda je, isključivo zahvaljujući njoj, nastao film 'Kao rani mraz', potvrđuje to njegov scenarista i reditelj Đorđe Balašević, a nakon toga konačno i angažman producentkinje svih nastupa svog supruga.

 

On danas kaže da mu je žao mu što se to nije desilo ranije, kao i da žali zbog osporavanja koje je Oliveru pratilo cijelog života.

 

Koliko je uspješno izašla iz svih uloga koje samo život izrežira, počevši od traumatičnog iskustva djetetove teške povrede nakon saobraćajne nesreće, ide u prilog vjerodostojnosti stiha koji kaže kako je "ovo sazvežđe za nju samo provincija".

 

Uprkos formalnim ličnim i porodičnim uspjesima, njen najveći uspjeh je čvrsta porodična tvrđava kojoj je ona osnovni stup. Danas i baka, ma koliko to nevjerovatno zvučalo.

 

Po danu panonska princeza, naveče rediteljica i producentica, Olivera Balašević je prije posljednjeg Đoletovog koncerta u Sarajevu, u gradu u kome su zadnju put bili zajedno prije 20 godina, otvorila dušu za DEPO Portal i u ekskluzivnom intervjuu progovorila o porodici Balašević, životu i stvaranju sa Đorđem, teškim ličnim i porodičnim iskušenima, i o mnogo toga što javnost o njoj nikada nije saznala.

 

Da ništa nije učinila već samo stala iza Balaševićevih stavova u vrijeme kad je najteže bilo biti Đorđe Balašević - trebalo bi joj odati priznanje.

 

Razgovarala: Kristina LJEVAK
Foto: Studio PIX/ Nikola Blagojević

 

Gospođo Balašević, na početku odmah pitanje kako je poslovno sarađivati sa vlastitim suprugom? Je li se cjeloživotna uspješna emotivna formula jednako uspješno prenijela i na zajednički posao?

 

Mislim da smo se od početka uskladili i da je to zaista sinhronicitet, a ne energija samo s jedne strane, fino se pratimo, primetimo kad je struna napeta. Ja poštujem autorsko nestrpljenje jer je autorski rad porođaj nilskog konja, ne aludirajući naravno na Đoleta (smijeh), već na muke kroz koje prolazi autor. Kada se to završi, onda počinju producentske, ne muke, nego sveukupno sažimanje neophodnih resursa, ambijenta, destinacije... Samo u tom delu bude malo nestrpljenja, Đole bi to odmah, uživo, pre nego što bude prijavljeno, pa onda ja kažem čekaj, mora negde postojati potpis da si ti to uradio. Jedino se tu malo natežemo, s jedne strane moja sistematičnost koja je proizašla iz sporta i prirode koja se sistematičnosti raduje. Što su veća brda, sve mi je lepše, ima tu malo i mazohizma, ali sve te zahtevne obruče kroz koje prolazite kao producent tokom realizacije nisu nešto što podrazumeva da ću reći - vidiš kako je ovo, a tebi je lako... Sve smo se lepo razumeli i podelili i sve je u redu, osim ako ne dođe do narušavanja protokola. Ako ja ulećem sa pitanjem - kad ćeš više napisati, pitaju ljudi ili obrnuto, ako se on džentlmenski odnosi prema tajmingu i kaže - ma može ovako, ne mora onako, tu se onda polako urušavaju segmenti organizacionog sklapanja kockica. Važno je da produkcijski bude sve zaokruženo u prvom redu zbog poverenja koje Đole uživa u velikom broju generacija, i to je ono što nas najviše motiviše.

 

Čini se da je sve ono što ste Vi, uneseno i u profesionalni segment Vašeg života...

 

Mislim da je moja primarna misija biti pedagog i učestvovati u nečemu što može da utiče na promene. Bilo da to radim kao profesor ili sada u nečemu što je dijametralno suprotno, ja se uvek zalažem za standarde kulture, etički čistih stavova. Kada smo počeli nakon filma putovati na promocije, bilo je od strane organizatora - a mogli bismo majice prodavati. Uvek sam rekla da o ne može. Jedino što može da se prodaje su Đoletove knjige, ako je neko kupi, pretpostavljam da će je pročitati, a to bi me jako radovalo. Da ćemo se na taj način malo izvući iz današnjeg načina razmene informacija, fotografisanja, sintetike, brze hrane, brzog seksa...

 

Knjiga je ozbiljna investicija kojoj posvećujete vreme. Kao pedagog se i kroz ovaj posao zalažem da se sačuvamo od komercijalizacije, brzine do momenta novog trenda fotografisanja. Izvinite, možemo li se fotografisati, a može li moja žena, a moja devojka... To je meni malo čudno. Zna se šta je fotografija. Zabeleženi trenutak koji podrazumeva neka osećanja i neku vezu. Sad smo došli do momenta kad je sve to instant i obesmišljavanje.

 

Naša kuća je namenjena i za posete, dolaze divni mladi ljudi i na taj način sa njima komuniciramo, ali u poslednje vreme sve češće pitaju može li Đole izaći da se slikamo. Nedavno sam rekla Đoletu da ću im otvoriti vrata, jer ako nije dovoljno što imaju priliku videti gde je Đole rođen, gde celi život živi, gdje su te pesme pisane, otvoriću im vrata i pustiti ih u sobu u kojoj Đole spava. I šta onda? Zanima me šta je sledeći korak i šta se radi dalje?!

 

Kako izgleda profesionalno sarađivati sa Đorđem?

 

On je alhemičar emocije. Za svakog organizatora kao dobra miraždžika. Njegov miraz je ogromna baza fanova. Povezana na društvenim mrežama, razmenjujući divne sadržaje, i kritikuju, ali najvažnije je da su umreženi. Uvek to nastojim predočiti organizatorima da i njima to služi kao informacija ljudima kojima se obraćaju za podršku. Nije to - danas ovaj, sutra onaj. Đole ima realnu bazu publike, ne kupovanu, lajkovanu, virtuelnu i spinovanu. Sećam se kada smo u Opatiji započeli 2011. prikazivanje filma, te godine je Opatija bila najposećenije mesto u sezoni na hrvatskom primorju.

 

U vremenu u kojem živimo gotovo nevjerovatno djeluje činjenica da ste film '"Kao rani mraz" zaštitili od piraterije... Kako ste u tome uspjeli?

 

Naše upoznavanje i sve posle što se razvijalo iz njega kao inspiracija, dolazi iz bioskopa. Kroz prve susrete i razgovore o filmovovima koje smo gledali dok se nismo upoznali. Tada nije bilo kafića, nismo bili ljubitelji diskoteka, iako pogrešno piše negde na Wikipediji da smo se upoznali u diskoteci, što nema veze sa istinom... Uglavnom, kad smo snimili film, uz učešće cele porodice, Jovane koja je glumica, Jelene koja je nakon komparativne književnosti završila režiju..., kada smo trebali dogovarati distribuciju, uočila sam da u razgovoru sa muškarcima prvo čujem - to je jako teško, to danas ne može, to je teško... A meni opet iz nekog natalnog ili genetskog aspekta, kad neko kaže teško, meni je to apsolutni izazov. A bilo je teško jer bioskopi ne rade, pustićete jednom, dva puta film, to odmah ode na internet... To je mene dodatno zatvrdoglavilo, uz bosansko poreklo.

 

Onda smo Đole, deca i ja seli i razgovarali. Nastojeći da sve prođe kroz jedan precizan protokol za koji mi je kasnije gospodin Šerbedžija rekao da ga je susretao samo u holivudskim produkcijama. Kad je u produkcijskom delu sve izašlo na dobro, što je najzahtevniji i najrizičniji segmenta nastanka filma, onda smo rekli - taj trud, adrenalin, strepnja, čekanje Đoletovih fanova pet godina na film, što je podrazumevalo izlazak iz jednog medija u drugi, sklizak teren, pitanja da li će to izaći kako treba... Na premijeri u Sava Centru, nakon što se posle dva sata i 47 minuti film završio, osetio se uzdah olakšanja publike. Kao da su odahnuli od strepnje. Nakon obe projekcije u Sava Centru, publika je na kraju pevala osam minuta uz odjavnu špicu, jer se tek tada čuje pesma. Iz tog svog napora smo se dogovorili za alternativnu distribuciju. Kombi, projektor, od mesta do mesta, ali da proizvedemo čaroliju u kojoj smo se mi upoznavali i koja je nama bila azil.

 

Je li Vaš najveći pedagoški i roditeljski uspjeh Jelenina odluka da upiše režiju zbog Jovane?

 

Kad god sam u prilici, volim da pomenem situacije koje su i za nas, roditelje, bile iznenađujuće tople, dobre i davale povratnu da smo na dobrom putu sa našom decom, da imaju dobru socijalnu anticipaciju. Mada smo mi u kući svako za sebe ličnost, tako smo ih i podizali, sve se rešava u kuhinji za orkuglim stolom, tu se iznose lični stavovi i brane. I to su primarni vatreni obruči kroz koje stasavaju. Kada se to dogodilo, bilo je toliko dirljivo i ja o tome volim da govorim, zato što sve što je saznanje koje ipak nije tipično, o njemu treba svedočiti. Najbolji besednik govori iz ličnog iskustva. Sve drugo je opšte mesto i teorija.

 

Kako je mlađa sestra donijela odluku zbog starije sestre glumice, koja je možda podnijela najveći teret prezimena Balašević?

 

Beba, koja je bila potpuno distancirana od toga, na drugoj godini komparativne književnosti pitala je Lolu je li ima kod nje smer režija. Jovana je naravno rekla da ima. Onda je Beba rekla da će ona to upisati i vrlo brzo završiti, da joj se sestra ne nervira i da dobija uloge. I to se ostvarilo. To nije bila uteha, to nije bilo "kako bi bilo kad bi bilo", to se ostvarilo.
To je za mene kao roditelja, u odnosu na moju biografiju i moja ostvarenja, a bilo ih je i kroz sport i kroz ličnu, porodičnu priču sa majkom i bratom, moj najveći uspeh. Moje troje dece su moj najveći uspeh. U sveukupnoj vatri kroz koju su prolazili najvažnije je bilo sačuvati prisebnost i snagu.

 

Ja sebe ne predstavljam kao idealnog roditelja, već samo kao roditelja čiji je to uvek bio prioritet. Njih je troje, od dve kćerke su tri fakulteta, dobre su devojke, dobre su duše, onda Aleksa koji je, moram da kažem, izuzetno atraktivan kao muškarac, najvisočiji Balašević. Sad je upisao fakultet, prava. Njih troje sam četiri puta učila da hodaju, što je za mene vredno kao roditelja. Bez muke, bez osećanja što se to nama desilo. Znate, biti u nekom delu izloženi javnosti, komentarima ili kritikama, ne podrazumeva da ste vi neka savršena bića, da ste sposobni za sve. A pogotovo kad vam se dešavaju stvari kakve su se nama dešavale, prvenstveno što smo kao porodica stali iza Đoletovih stavova u periodu značajnih društvenih turbulencija i ratova i onda kada nam se dogodila unutar naše porodice jedna vrlo dramatična situacija sa našim detetom, sa našom Jelenom, što tada nije bilo kolebanja.

 

Kroz proces oporavka Jelene, ili Bebe, kako je zovete, nakon teške saobraćajne nesreće, prošli ste zajedno. A ljekari su davali jedan porcenat šanse da će prohodati...

 

Niko vas ne priprema na to. Uz tih jedan posto kasnije, Jelena u prva tri dana nije imala nikakvih šansi da će preživeti. To je takvo iskušenje koje vas prekali, ali, verujte mi, kad sve prođe, kako god, a pogotovo što smo imali božiju pomoć pa je to sa svima nama izašlo na dobro, ipak vas to ošteti, dezorjentiše, samelje... I nakon te četiri godine, koliko je trajao njen oporavak i naša maksimalna pažnja, koncentracija, kao da hodate po pirinčanom papiru, da ne narušite tu nežnu, tananu, psihu šesnaestogodišnjakinje. Danas, kad se vraćam u to vreme i na mesta tih događaja, nije mi baš sve jasno. Saznala sam posle iz psihologije da postoje takozvane dojave po vertikali u mozgu.

 

Mi smo imali jasan koncept ko je kad sa njom, potpuno pripremljen, sa savladanom, odnosno potisnutom traumom, onakvi kakvi inače jesmo, dok je ona bila na aparatima. To je bio tunel bez ikakvog svetla, ali prva dojava bila mi je da smo imali veliku sreću. Kaže Đole - kakvu sreću? Kako možemo u ovom momentu da pričamo o ikakvoj sreći? Ja kažem - imamo sreću da ona nije bolesna već povređena, a mlad organizam može da izađe iz povrede. To je bila platforma sa koje smo krenuli.

 

I uspjeli...


Sećam se, bila sam pored nje, gledaćemo neki film, ona je još bez nekih pokreta, samo sa desnim ramenom kog malo miče i kaže - volela bih da pijem malo soka. Ja se okrenem i iz vrećice u kojoj su bile njene stvari, uzimam limenku, okrenem se i kažem - Bebo drži. Ona ne može ni jedan pokret da napravi, a ja kao pravim fazon da ću da bacim i ona će uhvatiti. I ona se trgne iz baze, ništa joj nije jasno, sve je distorzično i apsurd... I posmatram taj zeleni čaršaf kojim je bila pokrivena i taj jedan mikro tonus iz baze, iz onog resursa opstanka koji mi retko aktiviramo. I počnemo obe da se smejemo i plačemo. I ona kaže - jesi li normalna?! A ja kažem - pomerila si se.Sve što vam kao saznanje roditelja mogu preneti je - ne daj bože nikome! Jovana uvek kaže kako je Beba ista kao ja i kako obe pokazujemo iskonsku čežnju za životom.

 

Kako ste, nakon postojećeg traumatičnog iskustva, podnijeli otkaz koji Vam je dala direktorica u gimnaziji, zbog toga što ste u vrijeme bombardovanja morali u Sloveniju na dalju Jeleninu rehabilitaciju?

 

Samo sam se pitala kakav je ona čovek i kako je dete koje je bilo đak te škole i osvajalo nagrade za školu, ostavila bez osiguranja. Jer kad se država raspala, više nismo imali osiguranje preko Đoleta, onda sam se ja zaposlila i deca su ga imala preko mene, što tada nije bilo zanemarljivo i formalno kao danas. Đole je tek te '99. bio disident, obrisan iz svih evidencija, osim vojne.

 

Znam da sam bila mirna jer je to bila presuda od strane direktorice. Sve što sam mogla, nakon svih rezultat koje sam postigla sa učenicima, jeste reći - sećaćete se vi mene. Za mene su kao i doktori, i profesori važna ili isto važna profesija, koja mora da ima svoju zakletvu, svoj marker. To su ljudi misije a ne funkcije, plate, nekog radnog staža... Ali to je njoj bilo potrebno zarad aktuelnih političkih trendova, smatrajući da će se pred kraj bombardovanja naći u još boljoj poziciji.

 

Na kraju je, nakon 5. oktobra, mjesto direktorice bilo ponuđeno Vama... No, Vi to niste smatrali moralnom ponudom?

 

Sport mi je, zahvaljujući treneru koji je bio Rus po rođenju, ugradio postulate koji su bili identični među svima nama koje je on trenirao. Imamo identične etičke stavove. I onda me je tek to uznemirilo. Ja sam čovek koji funkcioniše na osnovu rezultata. Na osnovu stvarnih individualnih sposobnosti eventualno implementiranih u neki sistem ili nezavisno, ali koji ima neki rezultat. I onda mi je to tek bilo potpuno nelogično, a s druge strane strašno uvredljivo. Jer to nije moj CV. Moj CV podrazumijeva da sam reprezentativac, da sam četiri godine bila u reprezentaciji Jugoslavije. Da sam prva žena koja je skočila najteži skok. Imam četiri zlatne i dvije srebrne medalje. Završila sam fakultet za tri i po godine. Rekla sam - ako je to preporuka i ako zbog toga mislite da mogu sad u nekom velikom spremanju posle devedesetih, da. Ali ovo, ako ja sad dođem tamo pa ćeš ti znati ko je glasao za tvoje otpuštanje, pa ćeš nam indirektno obaviti posao... Ne. Nisam se uklapala u takve standarde.

 

Divno je što u sportu još uvijek nema mjesta za osredje. Ne može tetka da skoči umjesto gimnastičara. Koliko je sport bio presudan za formiranje ukupne lične discipline?

 

To je ono što je Đole rekao u pesmi ''Naposletku''. Da li bi me primetila da sam vojnik u armiji ljudi? Ne bih. Malopre, kad sam kretala, rekao mi je nešto i nasmejala sam se, a on kaže - aha, uspeo sam te i danas namejati. I to mi je najvažnije, držati se najviših standarda originalnosti... Ja nisam čovek stereotipa i rutina mi ne odgovara. Tako je bilo i u vremenu kad sam snimala sa Đoletom, nakon čega sam odlučila da ne igram, odbila neverovatne ponude Bore Draškovića, Živka Nikolića i mnogih drugih. Mene to nije zanimalo. Meni je nekako najviše odgovaralo da sam ja učiteljica. To je lik koji mi se najviše dopao, a verovatno i zbog modela kog sam imala u mojoj učiteljici. Ja sam jednostavno takva, možda se problem neće rešiti za pet minuta, ali hoće do uveče.

 

Je li Vam unučica Simona malo olabavila principe?

 

Simona je donela nova saznanja. Uvek sam tvrdila da se niko ne može voleti kao vlastito dete. A moja deca su bila izložena ne zato što su to sama birala. I u stanju sam da ih štitim kao lavica, što sam nasledila od moje mame koja nas je sama podizala.

 

Sad, kako Aleksa stasava pa se više kreće kroz muška društva, pa mu oni kažu - joj, Aleksa, tvoja mama, sve je super dok ne krene, a kad krene, to je muškarac, to više nije mama.
I kod rođenja Simone, izvukla sam, da tako kažem, dobar raspored. Prvo se rodila Simona i onda je moja mama umrla posle mesec i po dana. Kad sam je uzela u naručje, ne znam da li na svetu postoji takav melem, takav lek, da vas potpuno složi i presloži i dobijete dalje jedan divan kontakt sa životom. Kad sam uzela Simonu, imala sam iluziju koju nisam smišljala, ali u kojoj sam osetila da je moja mama na nekom lepšem mestu.

 

Vaša mama je takođe govorila da bi bilo lijepo da nađete dečka kao što je Đorđe Balašević. Vi ste sanjali da ćete roditi Aleksu. Je li ta intuitivnost porodična crta i koliko se na nju oslanjate?

 

Pa jeste, a pogotovu kad je reč o intuitivnosti koja vam se oštri i budi iz okolnosti koje vam pripadnu, a nisu svojstvene detetu. Zato se uvek potpomažete nekom fikcijom i alternativom. Ja sam uvek mislila da je sve ovo što mi je priređeno u životu jedna Božija kulisa i Bog od mene očekuje da ja tu najbolje odigram. Imam primer premijere u Osijeku istog programa kao u Zetri. Posle mesec dana od tog događaja Đole je prelazio granicu u Hrvatskoj, vraćajući se iz Slovenije, i carinik mu je rekao kako je tokom nastupa bila svuda kiša osim na tvrđavi gde je bio nastup. I zaista je svuda bila prognoza da će biti kiša. I mene su prije koncerta zvali fanovi i prijatelji da pitaju šta ćemo ako bude kiša, je li idemo u halu, ima li alternativa, a ja sam rekla da neće biti kiše.

 

Na to Đole kaže cariniku - moja žena je veštica, nje se i Bog boji jer je rekla da neće biti kiše... Zamislite kako se onda tek ja nje bojim.

 

Uvijek tvrdite da nisu svi Đoletovi stihovi Vama posvećeni. Ako uspijevate sa drugim pjesmama, kako sa Oliverom?

 

Ja nekako smatram da je za Đoleta sve inspiracija. A Olivera i to što je baš adresirano, to je pesma o njemu. Ja sam bila društveno-jezički smer u gimnaziji, ja znam kako se radi analiza, ja mu kažem - kroz analizu ove pesme, ti pevaš o sebi. Kad si ti izašao, što nisi ranije, što nisi kasnije, što nisi stao pred izlog... Ne bi se zaljubio u druge da si znao da postoji. To je pesma o tebi. Ali to kad hoću da ga naljutim. Odlazila sam ja i da vidim ko živi u Dositejevoj na broju koji je pominjao u pesmi ''Ne volim januar'' (smijeh).

 

''Ovo je sazvežđe za nju provincija'' može samo da se odnosi na Vas...


Mene uvek raduje, dok Đole piše, na koji način neobično vidi slike koje su tu, oko svih nas. To su tako neke obične stvari, ali kada ih on stavi u kontekst posvećenosti i senzibiliteta, adresira ih, svejedno kome, to je fascinantno, to je za mene zadivljujuće. Moja starija kćerka je rekla kako mi je najjača erogena zona mozak. I kako sam zbog toga nesebično posvećena svakoj Đoletovoj ideji.

 

balasevic-27-1

 

Kako je porodica prevazilazila Đorđeve autorske krize, ukoliko ih je bilo?

 

Đole je takav tip, on se osami. Devojčice su to znale, posebno dok su bile male, onda bismo mi išle u šetnju, druženje. Njihova socijalizacije prema društvu i institucijama je bila sa mnom. On se osami, i bude u nekim svojim ličnom koridorima i pećinama. Te krize ne donose neku bitnu transformaciju u izgledu i ponašanju i funkcionisanju. To su samo nijanse. Ono što me je uvek plenilo je što on ni prema čemu ne ispoljava strah. Ja sam imala običaj da kažem da je jedini muškarac sa kojim bih smela biti i na Titaniku, jer dok bi brod tonuo a gudači tužno svirali, on bi mene zasmijavao i ja se ne bih plašila. I tako je uvek.
 

Vrijeđa li Vas ignorantski odnos koji Novi Sad ima prema Đorđu?

 

Mene najviše pogađa nezrelosti novog društva, novog sistema, institucija... Nebrojano je diplomskih radova na fakultetima slavistike u celom svetu urađeno na temu Đoletovog stvaralaštva. Ljudi iz diplomatkog kora, pogotovo iz istočnih zemalja, uče jezik preko Đoletovih pesama. Maturski radovi se rade o njima. Sve ekskurzije koje dolaze u Novi Sad spontano dolaze i zvone na naša vrata. I ja kažem, pa dajte da to uradimo za grad. Imamo kuću koja brend marker za dio grada u kome nema blizu nekog pozorišta ili slične ustanove i kažem - 'ajde da zajedno to uradimo na kulturnoj mapi, pogotovo što dolaze ljudi i kažu "pa kako vas nema na kulturnoj mapi, bili smo u Novom Sadu pa smo tražili"... Umesto toga su Đoletovi fanovi preko Đoletovih pesama, gde on spominje ulice, napravili mapu Novog Sada gde posećuju sve ono što on pominje. Nigde nema sluha za to. Nigde. Ja ne pretendujem da budem javna ličnost. Ja želim da se bavim javnim radovima, ali svugde nailazim kao na egipatske svinge. Toliko je predrasuda. Poput akcije ''Novosađanče'' koja se nije nastavila na nivou institucija.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BLIN
KOMENTARI