Ante Tomić o besmislenosti tetoviranja nerazumljivog

Ako nije da me ubije, ojačat će me: zašto je Mandžukić njemačku rečenicu dao tetovirati na hebrejskom?

Društvo - Život 18.04.15, 22:43h

Ako nije da me ubije, ojačat će me: zašto je Mandžukić njemačku rečenicu dao tetovirati na hebrejskom?
Vidio sam kako to izgleda šetajući prije desetak godina iza ponoći ulicama jednog američkog grada. Jedina su otvorena mjesta bila barovi i saloni za tetovažu. Ako već nisu izgubili građanski ugled i dostojanstvo na karaokama i striptizu, pijancima se nudilo da se zauvijek osramote kakvom slikarijom na koži. Ujutro su imali teški mamurluk i raznobojnog kineskog zmaja na upaljenoj, rumenoj guzici i mnogi se nisu sjećali kako im se i kada rogata i ljuskava zvijer tamo našla.

 

 

 

Pište: Ante TOMIĆ

 

 

 

Naš nogometni napadač na pečalbi u madridskom Atleticu pao je trbuhom na travnjak, a otraga mu se podigla majica i na križima ukazao modri natpis na hebrejskom, ili je barem on vjerovao da je hebrejski, majstor tetovaže ga je u to uvjerio.
Otkrilo se, međutim, da nije jer je, za početak, napisano slijeva nadesno, a hebrejski se, znamo, piše obrnuto. Mudra izreka nije, zatim, ni gramatički ispravna. Glasovito geslo “Što te ne ubije, ojača te” iglom je umočenom u tintu preko Mandžukićevih bubrega doživotno zabilježeno kao nezgrapno: “Ako nije da me ubije, ojačat će me”.

 

 

SUVIŠNO I GLUPO

 

 

Osim toga, radi se o jedinom citatu Friedricha Nietzschea kojega većina nas poznaje. Nedokučivo je zašto je centarfor Atletica jednu njemačku rečenicu, “Was mich nicht umbringt macht mich stärker”, dao tetovirati upravo na hebrejskom, kojim očito ne vlada i koji ni s njim, ni s Nietzscheom blage veze nema. Postoji, zaboga, stotine i stotine jednako poučnih, a koje su izvorno napisane na hebrejskom, jezikom većeg dijela Biblije. Kraj svih mudrih poslovica i psalama, kraljeva i propovjednika i proroka, “da mi je dolinom smrti proći” i sličnih starozavjetnih sentenci, uzimati jednu iz Nietzscheova “Sumraka idola” zaista je bilo suvišno i glupo.

 

 

Nešto je, napokon, i neumjesno budući da su velikog njemačkog filozofa, premda on sam nije bio antisemit, nacisti često i rado isticali kao uzor i nadahnuće. Da od rabina upitate savjet što ćete tetovirati, ako rabini takve savjete uopće daju, Nietzsche na hebrejskom vjerojatno bi bilo zadnje čega bi se sjetio.

 

 

Neobičan slučaj. Ne bi me više začudilo ni da je Mario Mandžukić tetovirao stihove Miroslava Škore, recimo lirski nenadmašno uspješno “Milo moje, milo mame svoje”, na finskom ili laponskom, uputstvo za Electroluxov usisivač na jeziku Navajo Indijanaca, recept za šnenokle na portugalskom ili drevnu arapsku “Perilica živi dulje uz Calgon”.

 

 

Ne bih se ipak dulje smijao našem reprezentativcu i uzdanici Atletica jer je on, čini mi se, dobar momak, koji je jednostavno u jednom času nesmotrenosti učinio nešto budalasto, a s tetoviranjem se to zabrinjavajuće često događa. Vidio sam kako to izgleda šetajući prije desetak godina iza ponoći ulicama jednog američkog grada. Jedina su otvorena mjesta bila barovi i saloni za tetovažu. Ako već nisu izgubili građanski ugled i dostojanstvo na karaokama i striptizu, pijancima se nudilo da se zauvijek osramote kakvom slikarijom na koži. Ujutro su imali teški mamurluk i raznobojnog kineskog zmaja na upaljenoj, rumenoj guzici i mnogi se nisu sjećali kako im se i kada rogata i ljuskava zvijer tamo našla.

 

 

ŠTA ŽIVOT NOSI?

 

 

Nije ni to, uzgredno budi kazano, najgore što se može dogoditi, imate li na pameti kako se neki u pijanstvu prevrću u automobilima u grabe kao Mladen Grdović ili prave izvanbračno potomstvo poput glumca Gorana Višnjića, ali bi ljudi svejedno morali biti oprezniji, odgovorniji. Ozbiljnije razmisliti žele li uopće nešto do smrti nositi na sebi ili barem brižljivije birati motive. Ne znate što vam život nosi. Ono što vam se u jednom razdoblju čini neizbrisivo i vječno, bila to nježna ljubav za kakvu Jelenu ili odanost stanovitoj tenkovskoj diviziji Jugoslavenske narodne armije, jednom će vas u budućnosti možda ispunjavati gnjevom i stidom.

Znam ih nekolicinu kojima tetovirano ime, ili čak portret osobe, služi samo kao podsjetnik da nisu platili alimentaciju. Voljena osoba na nadlaktici progoni ih preko Centra za socijalni rad.

 

 

Pomislite kako bi Gordan Jandroković izgledao kad se skine u kupaće gaće da je lakomisleno tetovirao svoje idole. Jedne bi godine na ležaju stiskao zube dok bi mu majstor u gumenim kirurškim rukavicama šarao predsjednika Ivu Sanadera, zatim bi došao da mu se Sanadera nekako preobliči u predsjednicu Jadranku Kosor, a onda bi i preko i Sanadera i Kosor tražio da mu nacrtaju orla koji u kandžama nosi Tomislava Karamarka.

 

 

Jednom davno bio je to običaj rezerviran za usamljene i očajne muškarce. U svojoj su se beznadnoj i jednoličnoj svakodnevici najviše tetovirali regruti, dugogodišnji zatvorenici osuđeni za krvne delikte i gastarbajteri, u jednu riječ, nekakvi nesretnici koji kraj sebe nisu imali razumnu ženu, majku ili suprugu koja bi im kazala da ne čine pizdarije. Druga je karakteristika bila da je riječ o osobama skromnog obrazovanja i nižeg socijalnog statusa.

 

 

ABORIDŽINSKI RATNIK

 

 

Pojava je otišla kvragu kad su prije dvadesetak godina žene počele crtati po koži. Ispočetka su tetovaže bile malene, diskretne, dražesne. No, to se, zbog nečega, jednom kad krenete, ne da obuzdati, širi se epidermom kao osip. Ako bi vam se gospođica pohvalila leptirićem ili majušnim horoskopskim znakom na lopatici, za pola godine je izgledala kao aboridžinski ratnik, s cvijećem i voćem, mitskim i pravim životinjama, arapskim pismom i kineskim simbolima za ljubav, sreću, plodnost ili zabranu pretjecanja preko dvostruke pune linije.

 

 

U posljednje vrijeme, uočio sam, među Hrvatima je došlo dosta omiljeno preko trbuha ili ruke napisati nešto uglatom glagoljicom. Nisam stručnjak za starohrvatsku književnost, ali rekao bih da su natpisi domoljubnog sadržaja. Kad god vidim tetoviranu glagoljicu, prilično sam siguran da čovjek nije valjano savladao ni svih trideset slova latinice.

 

 

Zapravo, kad bolje razmislim, još uvijek je to pretežno običaj onih koji lošije zarađuju i manje čitaju, tek što je takvih danas mnogo više nego prije. Ali, opet, ne treba se uzbuđivati. Što bi rekli, ako nije da me ubije, ojačat će me.

 

 

(http://jutarnji.hr DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ak)

BLIN
KOMENTARI