Subotnji intervju/ Vladimir Pištalo, pisac

Da, Nikola Tesla odrekao se tjelesnih slasti i bio sam , ali nije bio nesretan čovjek... Znate zašto?

Nedjeljni magazin 20.12.14, 12:45h

Da, Nikola Tesla odrekao se tjelesnih slasti i bio sam , ali nije bio nesretan čovjek... Znate zašto?
Za Vladimira Pištala moramo reći kako je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i srpskih pisaca iako sam ne voli superlative. On je i profesor američke i svjetske istorije na univerzitetu u Vusteru, Masačusets, i autor nagrađivanog romana "Tesla, portret među maskama" koji je naučna, duhovna i intelektualna biografija Nikole Tesle. U rečenici mu je najvažniji detalj, a u životu pristojnost. Vladimir Pištalo novi je sagovornik u 'Subotnjem intervjuu' DEPO Portala, a za naše čitaoce, između ostalog, otkriva nepoznate pojedinosti iz života najvećeg naučnika sa ovih prostora

 

Razgovarala: Kristina LJEVAK

 

Gospodine Pištalo, kako Vam izgledaju povratci u domovinu u kojoj se, bila ona Srbija ili Bosna i Hercegovina, ništa ne mijenja?
 

Kao da živimo u jednom zaustavljenom vremenu. Čak su i akteri slični. Mislili biste da su to neki drugi ljudi sa sličnim idejama, ali nisu čak ni drugi ljudi. Mislim da su mladi ljudi u regionu među konzervativnijim ljudima u svijetu. Razmišljao sam zbog čega je to tako i shvatio da su za nove ideje potrebna nova iskustva, a mi suštinski nemamo nova iskustva. Da biste imali nove ideje, morate biti izloženi nečemu drugom.

 

Jednom prilikom ste rekli da je duša provincija ili metropola bez obzira gdje čovjek živi. Ipak, koliko je za Vas bio značajan odlazak iz naše balkanske provincije?

 

Kad sam došao u Ameriku, jedno godinu dana mi je trebalo da se nauživam ljubaznosti. Najobičnije ljubaznosti. Dobar dan, hvala, molim... Ja sam bio gladan toga. To je bila 1993.
Mir koji sam tamo zatekao, neke zelene krošnje, kampuse i mlade ljude koji na travi čitaju, i ljubaznost koju sam spomenuo, to mi je tada bilo jako važno. U početku mi je bilo sve interesantno. Nedavno sam gledao simpatičan dijalog između Orhana Pamuka i Salmana Ruždija. Govorili su o tome šta je dom. I Ruždi je rekao da je dom tamo gdje ne morate biti fini jer vas moraju trpeti i ovako i onako... Ja imam potrebu da budem fin i kad sam u Sarajevu i kad sam u Beogradu. Ne znam da li to znači da sam izgubio dom ili ideju doma. 

 

Mi smo skloni sve mistificirati. Posljednjih godina to je tema identiteta...

 

Mislim da je to jako pogrešna ideja. Ljudi misle da je identitet kliker pa će se izgubiti. To su toliko suštinske stvari u nervima i u navikama od kojih zavisi i to kako pričate i kakvu kafu pijete... 'Ajde da pođemo od ideje jezika, jer jezik i jeste neka vrsta pokretnog doma. Ja mislim da je to što sam dugo pričao na engleskom pročistilo moj jezik kojim pišem. Jer sam možda ranije, dok sam bio mlađi, bio i skloniji da koristim neke komplikovanije riječi, a na ovaj način se jezik vrati sebi. Ne gubi se identitet tako lako. 

Ja se ne bih odrekao ni jedne forme uljuđenosti. Lako je ljudima koji nemaju nikakve uljuđenosti da je se odreknu. Ali ako imate više od jednog načina na koji ispoljavate uljuđenost ili pristojnost, onda se ja ne bih odrekao nijednog. 

 

Koliko je u Vašem slučaju američko iskustvo uticalo na pisanje ili barem na istraživački proces koji njegujete a kakvom nisu skloni domaći pisci?

 

Mislim da istraživanje dodaje elemenat veće skromnosti. I u Americi je dosta normalno da kad čovjek napiše knjigu, jedno par urednika razgovara sa njim. Kod nas kad čovjek napiše knjigu i da je uredniku, i ako se ovaj miješa, to se smatra teškim bezobrazlukom, a tamo se smatra pravom urednika. Čovjek se tamo naprosto navikne na to da nije on jedini autoritet. Ja ne idealizujem Ameriku, naročito ne njenu političku scenu i to mi ne pada na pamet, ali to jeste iskustvo nešto veće tolerancije.

 

Ljudi misle da je identitet kliker pa će se izgubiti

 

Nikola Tesla je jedan od rijetkih velikana sa ovih prostora koga gotovo svi svojatamo... Da li je zbog toga odgovornost bila veća kada ste odlučili da o njemu pišete?

 

 

Bila je malo frka. Uvijek sam polazio od slika. Jer mislim da su slike osnovni jezik. Slikama duša govori sama sebi. Kada sanjate, vi govorite kroz slike. Uvijek sam nastojao da provodim koncepte na slike. I kada pišem, izražavam se nekom vrstom slikovnog pisma. Ja sam polazio od slika i prepričavao taj neki život kroz slike. I mislim da je najvažnije bilo čišćenje od superlativa. Jer superlativi ništa ne govore. To je kao ono - drug Tito, najveći sin naših naroda... To je jedno asvaltiranje livade. Superlativi ubijaju značenje i smisao. 

 

Čitav jedan veliki dio priče o Tesli je bilo humanizovanje tog lika i svođenje na neka primarna iskustva. Ljubav, strah, uzbuđenje... I naseljavanje nekog Teslinog lika iznutra. Jedna od slika od kojih sam pošao je ona kad Tesla stoji i pušta munje kroz sebe, kada izgleda kao arhetipski čovjek sa tim munjama. I jedna kako u hotelu, već star, razgovara sa golubovima i duhovima. 

 

Koliko ste osjećali pritisak zbog mita o Tesli koji postoji u narodu?

 

Jako sam se plašio jer je Tesla dobio jednu auru koja je mnogo veća ngo što obično naučnici imaju. Skoro da su priče o svecima tako pričane. I ima priča iz naroda o Tesli. Naprimjer, postojala je priča da on svako veče provodi u Liki, naime živi u Americi, ali svako veče dođe u Liku... Jako me je šokirao jedan gospodin u BanjalLuci koji je rekao kako nam je ovaj strašni rat napravio rupu u duši, a tu je rupu popunio Nikola Tesla. To može zvučati pretjerano. Ali ako je barem jednom čovjeku Nikola Tesla toliko važan, onda to što pišete o tome je važno.

 

Kada osam godina živite sa nekim likom, ne možete više da ga se plašite. Kao što čovjek izgubi strah u ratu pa mu se spava. Jednog trenutka i uzvišena trema nestane

 

Ja sam imao jednu vrstu straha od teme i mislim da sam je prevazišao tako što sam jednostavno svakodnevno živio sa njom. Ja sam osam godina to pisao. Meni su kao čovjeku koji je. koliko se sjećam, imao trojku iz fizike bili problem naučni aspekti i onda sam čitao iz više izvora, držeći se precizno riječ po riječ, konsultujući se sa naučnicima... Nisam mogao samo da pišem i vadim iz sebe, a nisam ni mogao samo da izučavam, jer bi mi to dosadno bilo, tako da sam ja otprilike ujutro izučavao a popodne pisao, ili obrnuto, i to radio osam godina.

 

Kada osam godina živite sa nekim likom, ne možete više da ga se plašite. Kao što čovjek izgubi strah u ratu pa mu se spava. Jednog trenutka i uzvišena trema nestane. 

 

Teslino svjesno odricanje od tjelesnih zadovoljstava i usmjeravanje energije na kreativno ponekad se ne čini kao pogrešan izbor, pogotova kad vidimo koliko su ljudi skloni da zbog ljubavi zapostave sve drugo...

 

To je zaista interesantno. Imam jednu mladu rođaku koja je upravo u toj fazi. Ja mislim da to kod njega nije bio svjestan izbor. Mislim da je prosto bio nesvjestan. Mada je on govorio da je u jednom trenutku voljno pobijedio seksualni nagon, ali mislim da je kod njega jednostavno bila prisutna tolika posvećenost nauci... Često ljudi o Tesli misle kao o nesrećnom čovjeku zato što je bio sam, nije imao porodicu itd. On tako nije mislio o sebi i smatram da je važno da sagledamo ljude na način na koji su oni vidjeli sebe. On je rekao da je čitave decenije proveo u neprestalnom ushićenju, ushićenju otkrića. Jer je neprestano prvi gledao stvari koje niko prije njega nije vidio.

 

Je li istinita priča o njegovom spavanju koje bismo prije mogli nazvati nespavanje?

 

Da, on je spavao od dva i po do četiri sata dnevno i bio presrećan da se probudi i nastavi da radi. Prema onome što radi imao je apsolutno ljubavnički odnos. Obožavao je svoj rad i uživao u svom radu. Negdje oko 1929. ili nešto kasnije, oko velike krize, on gubi svoju laboratoriju, a do tada su taj život u laboratoriju i njegovi eksperimenti bili suština Teslinog bića. On je bio duboko siguran da postoje stvari koje je samo on pozvan da uradi na ovome svijetu i koje može samo on. Druge stvari, koje mogu da urade drugi ljudi bolje ili barem jednako dobro kao on, on je prepuštao drugima.

 

Često ljudi o Tesli misle kao o nesrećnom čovjeku zato što je bio sam, nije imao porodicu itd. On tako nije mislio o sebi...

 

Otac Nikole Tesle je imao drugačije planove za sina...

 

Njegov otac je htio da on postane sveštenik, i sam je bio sveštenik, mada odličan matematičar. Vjerovao je da Tesla ima dužnost prosvjetiteljsku, ali je Tesla mislio da će da umre ako ne bude radio ono što on želi. U jednom trenutku, kad hoće da ga pošalju na bogosloviju, Tesla se strašno razboli i zamalo umre. Otac je slomljen potpuno jer mu je već jedan sin umro i pita ga može li išta za njega da uradi, a Tesla kaže: "Da - pošalji me na politehniku i onda ću da ozdravim".... Sve drugo, uključujući i zaljubljenost, nije doživljavao kao svoj put.

 

Moramo primijetiti i da je Nikola Tesla živio potpuno suprotno od današnjih diktata koji uključuju vođenje računa o ishrani, dužini spavanja i slično...

 

Tesla se potpuno pouzdao u sebe, svoj biološki sat i samoliječenje. Iako je bio često bolešljiv, stalno je uticao na regeneraciju organizma. U fazi kad je volio jesti i piti vino, u čuvenom restoranu "Waldorf" sačinjavao je meni. Onda je sredinom života prestao piti vino, kafu i čaj, u zrelijim godinama je postao vegetarijanac, a potom živio isključivo od faktor aktusa (sokova iz povrća) koji ipak nije bio dovoljan za održavanje životnih funkcija čovjeka u osamdeset četvrtoj godini.

 

Oslanjajući na svoju intuiciju ponekad je Tesla pravio greške, posebno u odnosu sa bogatim i moćnim ljudima.

 

U Ameriku ste stigli sa istog prostora kao i Tesla. Kažete da je Balkan osnovna škola. Znaju li Vaši američki studenti nešto o tome?

 

Ne znaju oni i važnije stvari. U Americi je odnos prema istoriji rđav. Ne zato što je nemaju, kako mi pogrešno mislimo... Američka istorija je dobra priča, ali mi mislimo da je kratka i neinteresantna.

 

Čitave je decenije proveo u neprestalnom ushićenju, ushićenju otkrića. Jer je neprestano prvi gledao stvari koje niko prije njega nije vidio

 

Kakvo biste opisali iskustvo profesorskog rada u Americi?

 

Obično ljudi kažu predaje se iz ljubavi a ocjenjuje za pare. Kada pričate, možete nešto razmijeniti, a mora i vama da bude malo interesantno. Fino je raditi sa mladim ljudima, iako se ponekad užasnete koliko ima neznanja. Mislim da nivo obrazovanja pada u cijelom svijetu. Ljudima je sve teže da čitaju knjige i to nije samo naša specifičnost. Ja zaista mislim da je nečitanje izvor konzervativne paradigme, jer odakle ćete dobiti ideje ako ne iz knjiga. Ako je vaša sredina na neki način nepromjenjiva, nove ideje nećete dobiti iz video igara. Ne smeta mi da li će ljudi čitati elektronsku knjigu - sve dok čitaju.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

BLIN
KOMENTARI