Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Gospodine Ceriću, bh. građani Vas većinom pamte kao dojučerašnjeg  reisa i za mnoge je Vaš politički angažman iznenađenje. Da li je Vaš ulazak u politiku, na neki način, prirodan slijed Vaših ambicija ili se ipak radi o velikom zaokretu?

Ne znam imam li pravo da to tumačim, moje je da djelujem, a drugima ostavljam da to tumače. Jer, svako moje objašnjenje pretpostavlja i neku vrstu pravdanja, a ja nemam potrebu da se pravdam jer se osjećam slobodnim čovjekom. I posebno osjećam da imam energiju, volju, želju i odgovornost da se borim za potrebe svog naroda, Bošnjaka, i za bolji imidž države u kojoj žive građani, ljudi, pojedinci, bez obzira kojoj naciji pripadaju.  Vidim i da postoje ljudi u svijetu, partneri koji su spremni da nam pomognu da ukinemo strukturalnu diskriminaciju države Bosne i Hercegvoine koja nam je nametnuta dejtnonskim sporazumom. Dakle, BiH je jedina zemlja u Evropi koja je kroz svoju strukturalnu definiciju na granici fašizma. Ja sam antifašista i upravo zato sam preuzeo inicijativu da sa pozicije i sa iskustvom koje imam, ali i sa backgroundom koji imam, govorim o ovome i svoj narod učim o važnosti države za koju smo mi Bošnjaci najodgovorniji kao većinski narod, da pokažemo svoju širinu u borbi za manjinska prava.

Bili ste vjerski vođa, danas ste političar... Promjene su primjetne i u Vašem stajlingu koji je, naručito na plakatima, vrlo odmjeren i ležeran. Da li smatrate da je i ovaj segment važan za (uspješnog) bošnjačkog političara?

Ovo što vi vidite sada, moj vanjski izgled, to je zapravo moja unutrašnjost, ona koju nisam mogao da iskažem dok sam bio u poziciji reisu-l-uleme. I jedan od razloga što sam priželjkivao, neću reći jedva čekao, ali nisam davao otpor da se oslobodim dužnosti reisu-l-uleme jeste i taj što sam sve više osjećao da me ta funkcija ograničava u svojoj prirodi, jer sam sve više pepoznavao sebe u javnom životu... Ljudi u BiH su skloni tome da se dive drugim ljudima, onima koji sa ovom zemljom nemaju nikakve veze, a da ne primjećuju vlastite vrijednosti. Šta je to čime se mi možemo ponositi? Mi smo jedna mala zemlja koja ima jednog nobelovca, jednog oskarovca i jednog uneskovca. Ni velike zemlje nemaju tu privilegiju... Zbog svega toga, ono što ja sada pokazujem vani, to je ono što ja imam u svojoj duši i što sada želim da podijelim sa javnošću i svim ljudima dobre volje.

I jedan od razloga što sam priželjkivao, neću reći jedva čekao, ali nisam davao otpor da se oslobodim dužnosti reisu-l-uleme jeste i taj što sam sve više osjećao da me ta funkcija ograničava u svojoj prirodi, jer sam sve više pepoznavao sebe u javnom životu...

Jeste li zadovoljni dosadašnjim rezultatima Vaše kampanje, ide li sve po planu?

Znate, ja sam mislio da poznajem svoj narod, i da poznajem kompleksnost ovog društva, međutim kroz ovu kampanju sam shvatio da ne poznajem, i kroz nju sam mnogo naučio. Upoznao sam divne ljude koje prije nisam znao, od kojih nisam očekivao podršku, a koji su mi se javili, jer ja ne pozivam ljude  u svoju kampanju, nego se oni sami javljaju. Zaključio sam i da je mnogo više onih ljudi kojima nisam valjao pa me podržavaju, nego onih kojima sam valjao. Oni zaboravljaju... Kažu, čuvaj se zla od onoga kome si dobro učinio!

Dakle, ima i razočarenja...?

Da, ali sam shvatio i da ne trebate tražiti sreću u ljudima. Jer ako očekujete da vam ljudi kažu hvala za ono što ste uradili, postajete nesretni, razočarani... Sreću morate tražiti u svom uvjerenju da radite dobro, ne očekujući zahvalu od ljudi, već da ispunite svoju dušu.

Nakon takvog iskustva, i nakon oktobarskih izbora, da li ćete ostati u politici, osnovati novu partiju ili se prikloniti nekoj od postojećih političkih opcija?

Zavisi kako će izbori proteći, ali otvoren sam za sve opcije. Ovo je moj probni test u politici, međutim definitivno ostajem na političkoj sceni BiH, Evrope i svijeta. Želim se baviti ovim poslom jer smatram da će 21. stoljeće biti stoljeće debate između vjere i politike. Smatram i da teolozi moraju naučiti da je politika nauka i ozbiljna stvar, da je to opasna stvar prema kojoj se niko ne smije olako odnositi.  S druge strane, političari će morati učiti teologiju, jer vjera je vrlo važan faktor u identitetu ljudi. Mislim da je 21. stoljeće najveći izazov i za političke teoretičare, i za teologe, i za misleće ljude...

Zbog čega?

Zato što mi se čini da svijet nikada nije bio u ovakvoj konfuziji, u kojoj ne prepoznajemo šta je budućnost... Imam osjećaj da svijet putuje u mraku, bez jasnog svjetla. Za razliku od, recimo, 12. ili 19. stoljeća, pa čak i 20- stoljeća, koje je bilo nakrvavije u ljudskoj povijesti, u ovom stoljeću potpuno je neizvjesno kakva nam se budućnost otkriva. U tom smislu smatram da moja pojava na političkoj sceni ima vrijednost... Imamima u Singapuru, sa kojima sam komunicirao, rekao sam da je najopasniji posao danas posao teologa, svećenika, zato što duhovnjaci imaju moć manipulisanja ljudskim dušama – na dobro ili na zlo. Ali drugi najopasniji posao na svijetu jeste posao političara.

Najopasniji posao danas je posao teologa, svećenika, zato što duhovnjaci imaju moć manipulisanja ljudskim dušama – na dobro ili na zlo. Ali drugi najopasniji posao na svijetu jeste posao političara.

A Vi ste kombinacija i jednog i drugog?

Pa, možda će to neko protumačiti kao moju drskost, ali ja sam odlučio da probam i ovaj posao koji se zove politika nakon što sam već obnašao najopasniji posao. Bio sam političar među muftijama i duhovnjacima, sad želim da budem duhovnjak među političarima! Ne znam hoću li biti uspješan, ali želim biti među njima i provocirati ih moralnim pitanjima - kako treba da rade svoj opasni posao?! Jer, teolozi imaju moć manipulacije ljudskim dušama, a političari imaju moć upravljanja ljudskim životima – na dobro ili na zlo. Želim da uđem u to minsko polje.   
 

Smatrate li sve to svojim realnim prednostima u odnosu na ostale kandidate iz reda bošnjačkog naroda, kojih je na ovim izborima zaista mnogo?

Da, na globalnom planu... Ali ovdje, u BiH, moja je najveća prednost  to što nemam partijsku infrastrukturu, jer ona u BiH služi uglavnom partijama za inžinjering glasova ili, konkretno, za krađu glasova. A vlast koja se dobije na haramu, ne donosi nikome dobro! Ni onima koji je dobiju, ni onima koji je daju. Trebali bismo da se zapitamo otkud sve ovo što nam se događa, sve ove poplave?  Ne želim da prizivam nikakvo prokletstvo, ali događaju se čudne stvari, zbog kojih bismo trebali preispitati svoj odnos prema zemlji. Moja prednost je i u tome što se ja borim za državnost, a moji konkurenti se bore da zadrže status quo i svoje stolice, a država im dođe 'kao usput'. Stoga bivši reisu-l-ulema nema potrebu da ide u džamiju i tamo promovira svoju kampanju, nego ide na mjesta na kojima želi svoj narod učiti da je državnost BiH važna, a da je jačanje svijesti o državi BiH garancija da ćemo imati i vjeru i kulturu, jer nacije ne prave državu nego država pravi nacije. Slušao sam kako neke stranke prizivaju Boga, drugi idu na mevlude, treći se opet hvale da su njihovi rođaci podizali džamije, a ja sam jedini koji u svojoj kampanji ne govorim o vjeri.

A očekivalo bi se da govorite?!

Očekivalo bi se, ali ja za tim nemam potrebe, jer imam potrebu da govorim o državi. Ljudi znaju da sam ja vjernik i da sam Bošnjak, ali imam potrebu da govorim kako trebamo praviti sinergiju među svim narodima i ljudima, kako trebamo stvarati jaku državu koja će biti reprezentativna i jednakopravna u porodici država u svijetu.

Po mnogima, Vaš glavni politički konkurent je Bakir Izetbegović? Bili ste bliski saradnik njegovog oca, Alije Izetbegovića, u ključnim trenucima odbrane BiH i Bošnjaka. Da li  po vama sin ima politički i idejni kapacitet  svoga oca, koji je nesporno historijska ličnost ove zemlje?

Meni je žao što se sve više pokazuje da njegov sin, namjerno ili ne, reducira Alijinu ulogu na sebe, a to nije na visini onoga što je Alija bio. Želim reći da su ljudi gledali Bakira kao Aliju, a u zadnje vrijeme sve više gledaju Aliju kao Bakira. Umjesto da Bakir izgradi svoj vlastiti identitet, napravio je konfuziju identiteta oca i sebe, tako da ljudi počinju da razumiju Aliju kroz  Bakira, a ne Bakira kroz Aliju. To je ono što pravi štetu Aliji kroz njegovog sina. Ne znam da li je on svjestan toga ili nije, ali sve više se pokazuje da Bakir ima potrebu da opravdava svoje prisustvo u politici kroz doprinos svoga oca a ne kroz svoj lični doprinos. Zato mislim da bi bilo najbolje da se Bakir povuče iz političkog života i da se posveti ostavštini svoga oca, kao što je to uradio sin imama Khomeinija ili sin Theodora Heussa.  Najveću uslugu svom narodu i svom ocu učinio bi da je napravio fondaciju Izetbegović, poput Fondacije Konrad Adenauer.  To kažem stoga što je Konrad Adenauer političar kome je Alija bio vrlo sličan, jer su obojica nastojali da uvedu moral u politiku.

Umjesto da Bakir izgradi svoj vlastiti identitet, napravio je konfuziju identiteta oca i sebe, tako da ljudi počinju da razumiju Aliju kroz  Bakira, a ne Bakira kroz Aliju.

Kao jedan od osnivača SDA, kako gledate na podjele koje se trenutno dešavaju u ovoj stranci?

Koristim ovu priliku da pozovem članove i simpatizere stranke da dobro otvore oči, da vratimo ugled stranci koja je iznijela povijesni teret za državu BiH pod vođstvom Alije Izetbegovića, jer imam osjećaj da se rahmetli Alija sada vrati, neki mu ne bi dali da bude član SDA – toliko je ona spuštena na niske grane moralne svijesti i političke pameti. I jedan od razloga što sam se politički angažovao je upravo taj što vidim da je taj moralni prag koji je Alija Izetbegović postavio u politici i u ovoj stranci spušten na najniži nivo.

Šta mislite o nacionalnom identitetu i polititičkim prioritetima Bošnjaka, naroda koji je bio najveća žrtva u posljednjem ratu u BiH? Kako Bošnjaci po vama mogu na najbolji način štititi i prezentovati svoja prava?

Dva su pitanja neupitna kod Bošnjaka – pitanje vjere i pitanje nacije. Za Bošnjake je u ovome trenutku najznačajnije pitanje, kojem moraju posvetiti dužno poštovanje – identitet države. Bošnjaci moraju shvatiti da ovdje, u Evropi, neće imati identitet ako ne budu imali državu, kojoj će se žrtvovati zajedno sa ostalim narodima da po njoj budu prepoznatljivi svugdje u svijetu. Stoga Bošnjaci moraju biti spremni da toj državi dadnu sve što treba da bi ona bila funkcionalna, demokratska, priznata i poznata u svijetu. Veliku energiju su Bošnjaci uložili da bi učvrstili svoj vjerski i nacionalni dentitet..., sada taj višak energije treba da prebace na jačanje državnog identiteta. Narodi bez države su na pustom ostrvu i svako može da ih pomete.

Tu dolazimo do neizbježnog i jako važnog pitanja... Bošnjaci su najveća žrtva rata i agresije koju su na BiH izvršile Srbija i Hrvatska. Ali, 20 godina kasnije, čini se da sindrom „viktimizacije Bošnjaka“  sve više služi za političku demogogiju, a sve manje kao istinsko podsjećanje na potrebu kolektivne memorije i pamćenja. Slažete li se sa tom konstatacijom i kako tu situaciju prevazići i krenuti dalje?

Hvala vam na ovom pitanju... U jednoj svojoj hutbi, pri kraju svog mandata, imao sam misao koja je otprilike glasila: „Genocid je završen, treba da se dignemo iz pepela“. Tu ideju sam pozajmio od jednog jevrejskog pisca koji je rekao: „The Holocaust is over, we must rise from its ashes“! Mislim da to pravilo važi i za Bošnjake. Do potrebe da to kažem došao sam nakon dubokog razmišljanja o svemu što nam se događa i nakon razgovora sa ljudima koji se bave postholokausnim i postgenocidnim stanjem. Nije prijatno biti narod koji ima pamćenje žrtve, ali smatram da se protiv sindroma žrtve trebamo boriti i da ne možemo stalno živjeti u stanju jadikovke, jer to nas sprječava da mislimo o budućnosti. No, mislim isto tako da ne smijemo zaboraviti šta nam se dogodilo i ako nismo naučili dobro lekciju iz posljednjeg genocida, on nam se može ponoviti. Dokaz tome je i ovo što Dodik u Beogradu traži – da ulice u Banjaluci nose imena Ratka Mladića i Radovana Karadžića. To je zastrašujuća poruka.

Sve dok ne čujemo jasno i precizno da je genocid koji je načinjen nad Bošnjacima grijeh, dok od onih koji su ga počinili, ili su ga mogli spriječiti a nisu, ne čujemo – ovo je grijeh, kajemo se, nećemo ga ponoviti, dok od njih ne čujemo – tražimo oprost od onih kojima smo učinili zlo - oprosta nema.

Nakon svega, mogu li Bošnjaci oprostiti Hrvatima i Srbima ono što su im učinili, i trebaju li to uraditi u ime šanse za novu i bolju budućnost BiH?

Znate biblijsku priču o Kainu i Abelu... Kain je ubio Abela i hodao je nesvjestan svoga grijeha, a onda je na grani vidio gavrana kako mu pokazuje da treba svoga brata zakopati. Kada je Kain shvatio da brata treba pokopati, priznao je grijeh i tražio oprost. Savremenog Kaina imamo u liku Breivika, koji je ubio 70 ljudi, da bi na sudu rekao da mu je došao neki znak od Isusa da ubije sve te momke i djevojke različitih vjera. Kada su ga pitali da li bi to ponovio, on je kazao da bi jer je to dobro... Dakle, imamo savremenog Kaina koji ne shvata zlo i nema grižu savjesti, zato nema potrebu ni da prizna grijeh i da traži oprost za svoj grijeh. Svi koji danas negiraju genocid u BiH, nad Bošnjacima, su poput Breivika, što nam govori da bi oni to ponovo učinili. Sve dok ne čujemo jasno i precizno da je genocid koji je načinjen nad Bošnjacima grijeh, dok od onih koji su ga počinili, ili su ga mogli spriječiti a nisu, ne čujemo – ovo je grijeh, kajemo se, nećemo ga ponoviti, dok od njih ne čujemo – tražimo oprost od onih kojima smo učinili zlo - oprosta nema. Tek nakon tih riječi slijedi oprost, ali ne i zaborav. Mi do sada to ni od koga nismo čuli. Sad ja vas pitam: šta da radimo? Čekamo da čujemo te tri riječi... Kad ih čujemo, siguran sam da Bošnjaci imaju toliko snage da oproste, ali nikad da zaborave.

Jedan dio bošnjačke intelektualne elite smatra na Vi niste najbolji reprezent interesa Bošnjaka jer prevelik značaj dajete vjerskom segmentu u odnosu na političku i kulturološku dimenziju... Ako biste bili izabrani za člana Predsjedništva BiH, za kakvu BiH biste se zalagali - sekularističku ili državu u kojoj bi vjera ili religije imale dominantnu ulogu u svim sferama života, pa čak i u političkoj?

Odgovoriću vam vrlo kratko... Čim dođem u Predsjedništvo nastojat ću da se što prije sastanem sa predsjednikom SR Njemačke, bivšim luteranskim svještenikom Joachimom Gauckom, i tražit ću njegov savjet kako ja, kao bivši reis, trebam voditi državu... Vodiću BiH po standardima po kojima on vodi Njemačku.  

Kako komentarišete porast islamskog radikalizma u svijetu i, konkretno, brutalnu odmazdu koju provodi Islamska država u Iraku?

Sad ću vam otkriti jednu tajnu... Objavljeno je otvoreno pismo al-Baghdadiju, koji se proglasio halifom u Iraku, koje su potpisali ugledni halifi svijeta, njih stotinjak, a među potpisnicima smo i ja i dr. Enes Karić. To pismo je zapravo naš odgovor na ono što se događa u Iraku, i u političkom i u teološkom smislu. Mi smatramo da je proglašenje hilafeta, ono što se zove Islamska država, na ovaj način kako je predstavljeno – antislamska propaganda. To ne može donijeti stabilnost u regionu. Nadam se da će ovo pismo ublažiti žestinu koja se vidi kroz aktinosti za taj projekat, za koji je nama svima nejasno kako je nastao.  

No, ni BiH nije na to imuna... Imamo na sceni djelovanje vehabijskog pokreta, kao i činjenicu da sve više mladih bh. islamista odlazi i gine na stranim ratištima? Kako to objašnjavate?
 

Savjetujem mladima da ostaju ovdje, da ne idu po stranim ratištima. Međutim, naša država treba da se pobrine da oni ovdje imaju zaposlenje, a ne da postaju žrtve onih koji hvataju 'slobodnu' omladinu i vode ih da ratuju za tuđe interese. Oni koji su bili protiv vjeronauke nisu razmišljali o tome da mi svoju djecu trebamo da učimo vjeri i moralu kroz sistem i kroz školu. Jer, ako to mi ne uradimo, koji znamo šta je Bosna, jednog dana će svi ti tinejdžeri početi postavljati krupna pitanja i ko im prvi odgovori na ta pitanja – oni će krenuti za njim. Zato kroz vjeronauku u školama mi djecu trebamo od malih nogu učiti našoj tradiciji, baziranoj na suživotu i toleranciji, ne ostavljajući prostora onima koji dolaze i prolaze kroz ovu zemlju, ili medijima, da utiču na njih.      

Kao svoju najveću zaslugu cijenim to što sam u najtežim vremenima izveo Islamsku zajednicu, i muslimane Bošnjake koji su doživjeli genocid, kroz svu tu dramu i ostavio je u zdravom stanju svom nasljedniku.

Ipak, kritičari smatraju SDA, ali i Vas, kao dugogodišnjeg reisa u BiH, djelimično odgovornim za porast islamskog radikalizma u BiH? Osjećate li se krivim ili se tu radi o puno složenijim pitanjima savremenog svijeta koja prevazilaze snagu autoriteta SDA i IZ BiH?

Ono što sam uradio kao reisu-l-ulema, ostavljam na test povijesti... Međutim, bilo je to djelovanje u najteže vrijeme rata i postratnog oporavka, uspostavljanje dijaloga između vjerskih zajednica i uspostavljanje Međureligijskog vijeća, pomaganje majkama Srebrenice, liječenje rana, objašnjavanje šta nam je važno..., i u svemu tome suočavanje sa različitim teološkim interpretacijama islama koje su došle kao posljedica ratnog vihora u BiH... Naša omladina tada gotovo da nije imala nikakvo teoretsko znanje, ali je bila suočena sa agresijom na BiH, sa genocidom, kada im se govorilo da su krivi zato što su muslimani, a oni zapravo nisu bili ni svjesnim toga šta su, tako da su prve lekcije o religiji učili od tih momaka koji su dolazili sa raznih strana. Budući da nisu znali ništa, oni su prihvatali te ideje.  Ja sam se kao reisu-l-ulema suočio sa svim tim pravcima, koji su svi legitimni u islamu, i ono što smatram svojim najvećim uspjehom jeste to što sam svoju muslimansku zajednicu sačuvao od teških lomova, sačuvao sam jedinstvo Dina i Ummeta, i nisam dozvolio da se u BiH pojavi ono što se, naprimjer, pojavilo u Afganistanu. Puno vremena sam potrošio u razgovoru sa tim momcima, koji su bili puni emocija, energije i bijesa zbog onoga što se dogodilo njihovim porodicama i prijateljima, i čudim se kako neki novinari nisu mogli prepoznati sve to što sam radio za njihovo dobro. Šta mislite, da smo mi otvorili sve frontove koji su mogli da se dogode u BiH, gdje bi to izašlo? Stoga kao svoju najveću zaslugu cijenim to što sam u najtežim vremenima izveo Islamsku zajednicu, i muslimane Bošnjake koji su doživjeli genocid, kroz svu tu dramu i ostavio je u zdravom stanju svom nasljedniku.

Vratimo se opet politici i ekonomiji... Jedan od glavnih aduta Bakira Izetbegovića je podrška zvanične Turske i Erdogana. Šta vi mislite o tome? Da li je za BiH i Bošnjake važnija ova podrška i oslanjanje na Tursku ili prozapadne, evropske političke integracije? I da li je moguće pomiriti ova dva pravca?

BiH nikada nije bila vlasništvo nikoga, pa ni sada, i zato svi oni koji, svjesno ili nesvjesno, guraju ovu zemlju u ovaj ili onaj kamp, sa predznakom civilizacijskog ili kulturološkog opredjeljenja, ne čine dobro za BiH. S druge strane, ja osporavam onu teze 'ako nisi sa mnom, ti si protiv mene'. Žao mi je što nam se u odnosima na Turskom nameće debata jesmo li sa Turcima ili nismo...  Tuska je ovdje prisutna i poželjna, ona je zadnjih godina pokazala ekonomski rast koji se ne može porediti ni sa jednom zemljom u svijetu. Nažalost, BiH nije iskoristila taj ekonomski rast i Turska je među zemljama koje najmanje ulažu ovdje. Ali za to nije kriva Turska, već ovdašnji političari koji nisu znali iskoristiti taj potencijal jer su sa Turskom željeli uspostaviti personalne odnose, a ne državne. Stoga ću se zalagati da sa Turskom uspostavimo odnose državnih partnera, a ne ličnih veza.  I svi koji hoće da sarađuju sa nama su dobrodošli – i Ankara, i Moskva, i Vašington, i Teheran, i Riad... Mi treba da iskoristimo upravo te svoje prednosti što možemo biti svima prijatelji, i da to budemo u svoju korist i za svoje interese, a ne da dođemo u poziciju da budemo samo moneta za potkusurivanje. BiH mora izrasti u respektabilnu državu, a ne da se preko naših leđa rješavaju neka globalna pitanja. I jedan od razloga što sam se kandidovao za bošnjačkog člana Predsjedništva je i u tome što sam vidio da nema dovoljno političke pameti i diplomacije. Mi se nigdje ne pojavljujemo niti se igdje čuje naš glas. Ja osjećam da mogu, znam i hoću, da BiH izvedem iz ove učmalosti i izoloranosti i da je povedem u pravcu koji će je načiniti prepoznatljivom i na Istoku i na Zapadu. Naravno, naš najvažniji partner moraju biti SAD i mi tamo moramo vratiti ugled BiH.

Vodit ću BiH po standardima po kojima  Joachimom Gauck vodi Njemačku...

Imate puno protivnika u ovoj političkoj kampanji. Za Bakira Izetbegovića smo Vas već pitali, šta mislite o Radončiću, a šta o Hadžiomeroviću i Suljagiću?

Sama činjenica da sam se kandidirao za člana Predjsedništva znači da mislim da bih to radio bolje od njih trojice. Zato ostavljam biračima da prepoznaju da će njihov izbor mene u Predjsedništvu BiH za njih biti i korisniji, i stabilniji, i časniji nego izbor bilo kojeg od ove trojice pomenutih.

No, ukoliko biste pobijedili i postali novi član Predsjedništva, koga biste željeli za partnere u njemu?

Neću govoriti o imenima, jer bi bilo pretenciozno od mene da sugeriram drugim narodima koga da izaberu u Predsjedništvo, a drugo – kada bih rekao imena, mogao bih im naškoditi da ne budu izabrani.  No, imam svoje favorite... Koga god moji susjedi, Srbi i Hrvati, izaberu za člana Predsjedništva, ja im želim da radimo u korist BiH. No, želim da ukažem Bošnjacima da ne rade ono što im je ranije bilo ponuđeno, da oni biraju bilo kojeg predstavnika iz druga dva naroda. To sputava i osporava državni hod BiH, jer u Predsjedništvo treba da dođu pravi predstavnici naroda koji mogu zastupati njihove interese, i da onda zajedno dolazimo do konsenzusa.

I pitanje za kraj, ako pobjedite u oktobru, kojih biste pet prvih koraka preduzeli?

Prvo bih pozvao na sabranost i nacionalno jedinstvo... Drugo, otvoriću ladicu i staviti pred državni parlament  zakon o diplomacijskoj mreži i aktivnostima BiH, odnosno pozabaviću se time kako se biraju ambasadori i ko može biti ambasador BiH. Mislim da je pokretanje diplomatske ofanzive za BiH izuzetno važno.
Treća stvar koju ću uraditi jeste otvaranje ureda za pitanja i susrete sa običnim narodom...
Četvrto, od važnosti mi je da otvorimo komunikaciju sa svim dužnosnicima, posebno iz bošnjačkog naroda, i da ustanovimo minimum državničkog ponašanja i predstavljanja.
I peta stvar koja mi se čini najvažnija u ovom trenutku jeste da odašiljemo poruku svim narodima da je država BiH njihov dom i da u njoj imaju domaćina kojem se mogu obratiti za svako pitanje. Mi ćemo nastojati da na njih dajemo odgovore kroz formiranje vijeća eksperata za sva pitanja koja se tiču države, sigurnosti, monetarnog budžeta i vanjske politike.  To vijeće bit će sastavljeno od eksperata ne samo iz BiH, već i iz bošnjačke dijaspore, i kroz njega ću ja kao bošnjački član Predsjedništva voditi državu. Voditi je na način na koji se vozi biciklo – ne da gledam u pedale, kao što se to radi sada, već naprijed, u horizonte i strateške ciljeve, a oni koji su sa mnom na biciklu – da to guraju.         
     

(DEPO PORTAL)