Facebook

Gledam ti oči čiste kao najbistriji bunar i poželim ih lopovski sakriti kao klikere u džepu. Od straha. Negdje daleko, najdalje, da prljavština svakodnevice ne otme njihov čudesan sjaj. Od straha, da te ne rane ljudi i život. Gledam ti oči koje za ništa drugo osim za ljubav ne znaju, plašeći se trenutka kad ćeš saznati da svijet nije plišani medo i kuća puna ljudi koji te vole. A onda shvatim, da moraš saznati.

Za djevojčicu Belminu, koja je umrla čekajući da se političke guzonje i stranački uhljebi dogovore oko JMBG-a, da bi ona mogla otputovati na liječenje. Zbog nje ti danas nisi bezimena beba, nego Una sa trinaest jedinstvenih brojeva. Moraš znati za dječaka Stjepana koji je devedesettreće ubijen u Uzdolu zajedno s majkom, i sestrom, i bratom. Stjepan je taj dan na sebi imao šareni crvenkasto-plavi džemper. Za njegovu smrt još uvijek nitko nije odgovarao. Moraš, mila moja, saznati za Smaju, dječaka iz Hadžića, kojeg su davili i zadavili majka, očuh, djed i baka. Imao je četiri godine, a komšije su se pravile da ne čuju krike. Vole to tako komšije... pokunjiti glavu kad je belaj u pitanju.

Da su kojim slučajem muziku razvili do daske odmah bi im pozvali policiju. I o Zari ću ti ispričati, divnoj maloj junakinji iz Tuzle, čija se mama godinama bori sa preteškom birokracijom i neimaštinom za samo jedan njezin korak. Od nadležnih institucija ne prima ni marke. A od sudbine prima samo šamare. Zato od Zare prima tonu šleperske ljubavi. Pokazat ću ti i Vanjin osmijeh na svim zabilježenim fotografijama. Vanja je curica iz Čitluka i umrla je od neuroblastoma. Do zadnjeg trena smijala se tako divno i hrabro, svim svojim bićem, kao da je život najlaganije perce, kao da joj čarobne zvijezde žive na obrazima, malo prije nego se u zvijezde zauvijek preselila.

Gledam ti oči čiste kao najbistriji bunar i želim ti u njih kao iz bokala preliti snagu svih ovih klinaca. I tisuća drugih kojih nema. Ili ih ima, ali žive u mraku surove nepravde. Da živiš za njih. Da se boriš protiv svega lošeg, da se koprcaš žilava i kad toneš, da izvučeš živu glavu i uvijek podigneš glas kad se to od tebe traži. Da ne budeš mutavi komšija. Da život ne provedeš na Ajfonu. Da ne pobjegneš bezmudo iz ove mrtvaje koju svi napuštaju. Jer mnogi su klinci dali svoj život da bi ti danas mogla disati svoj. Njima duguješ bitku i neodustajanje. Čak i kad bude najteže. Zbog njih se moraš boriti za svijet koji će uistinu jednom biti plišani medo i kuća u kojoj je uvijek netko tko te voli. Čak i kad u njoj nema nikoga.