71. rođendan bh. dnevnog lista

Umro Castro, ostalo još samo Oslobođenje

Hronika 02.09.14, 10:09h

Umro Castro, ostalo još samo Oslobođenje
Nema tog Milorada Dodika koji će me uvjeriti da u Doboju, Laktašima ili Zvorniku žive ljudi spremni da mu povjeruju kako su sretni što imaju njega za Baju umjesto da imaju siguran posao i krov nad glavom.

 

Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ, Oslobođenje

 

Kada smo, sad će tome i šest godina, Muharem Bazdulj i ja došli da radimo u Oslobođenju, on je, samo koji dan kasnije, pobjedonosno najavio: Znam kako ćemo se reklamirati! Napravit ćemo veliki pano i kad Castro umre (a sve su novine tih dana brujale kako samo što nije), idemo sa sloganom: Umro Castro, ostalo još samo Oslobođenje! Kiselo sam se nasmijala: pripadam generaciji koja još dobro pamti socijalizam na Balkanu, usuđujem se reći njegove najbolje godine, i nisam od onih koji o socijalističkoj Jugoslaviji Titovog doba misle kao o zemlji mraka. Ne sporim naravno njezine nedostatke, no i danas - naročito u razgovoru sa strancima - znam da je neophodno napomenuti da su, recimo, žene u bivšoj Jugi, za razliku od naprednog Zapada, imale plaće identične muškarcima za isto radno mjesto. Ili, pak, da je bavljenje sportom za djecu svih uzrasta bilo besplatno, kao i školovanje, zdravstvene usluge, lijekovi... Muharem me, kao i obično, odmah utješio: to je samo reklamni slogan, a mi svakako želimo novinu koja će se zalagati za jednakost svih ljudi pred zakonom, socijalnu pravdu, malog, običnog čovjeka i njegovo mjesto pod suncem... ti i Castro govorite isto, samo što on to na sebi ne primjenjuje, kao uostalom ni domaći političari.


Fidel Castro je, pokazao je Vladimir Putin cijelom svijetu pred kraj prošlog mjeseca, još živ. Istina, poprilično ostario. Nekako tih dana u redakciji Oslobođenja prezentirana su nam istraživanja tržišta i odnosa naših čitatelja prema Oslobođenju: Ismir Omeragić iz Valicona pokušao nam je slikovito opisati našeg odanog kupca - to je, veli on, dobrodržeći gospodin/gospođa od 50-ak godina, koji zna šta hoće. Iz Ismirovog ugla (i on je Muharemovog doba), da ne kažem i iz njegova tona, bilo je jasno da je 50 godina skoro pa starost, no ja sam - priznajem - bila sretna. Ne zato što je dobrodržeći gospodin s Oslobođenjem u ruci mojih godina, već zato što sam ubijeđena da taj imaginarni čitatelj/čitateljica stvarno zna šta hoće, ali i šta neće i samim tim želim da vjerujem da u Oslobođenju pronalazi onaj sadržaj koji mu ukazuje na sve one probleme koji stoje na putu boljem, kvalitetnijem životu svih nas, životu kojem težimo u zemlji jednakih ljudi pod bosanskohercegovačkim suncem, pravednijoj, ekonomski naprednijoj, zemlji u kojoj će svaki njezin građanin biti dovoljno bogat da mu bolest neće biti preskupa, a udžbenik za dijete, sportski trening ili pak muzička škola - privilegija odabranih. 


Oslobođenje je u subotu ubilježilo svoj 24.333 broj. Prvi je izašao toga istog dana, 71 godinu ranije: Raif Dizdarević, naš vjerni čitatelj i prijatelj, još pamti taj prvi broj, koji je u njegove ruke dospio negdje u hladnu ratnu zimu 1943. godine, nekoliko mjeseci nakon izlaska iz štamparije u Donjoj Trnavi. Nastalo u jednom ratu, Oslobođenje je preživjelo i ovaj posljednji, koji svi i predobro pamtimo, i opstalo i u vremenu koje eufemistički zovemo postdejtonskim, nekad tranzicijskim, kako god, u svakom slučaju govorimo o vremenu o kome se manje-više sve zna i za koje samo oni koji iz ovdašnjih institucija njime upravljaju imaju riječi razumijevanja. Na sreću - sve su glasniji oni koji i na stranicama ove novine redovito pitaju do kada će nas lagati da ne može bolje, da su reforme (ne)izvedive, da treba vremena, dogovora, političke volje, i to baš isti oni kojima je i bez reformi i bez Evrope i bez NATO-pakta i bez poštivanja ikakvih ljudskih, moralnih i svih drugih vrijednosti - predobro. Ovu novinu čitaju ljudi koji znaju šta hoće i ne libe se to i naglas kazati: meni osobno jednako je važno da je i stvaraju i ispisuju urednici, novinari i kolumnisti sličnog kova. To, naravno, ne znači da smo istomišljenici, već naprotiv, da umijemo i znamo poštivati drugog i drugačijeg ma kako se i koliko ne slagali s njegovim ili njezinim stavovima. 


Baš kao što nije tajna da neki od nas navijaju za Želju, drugima je na srcu Sarajevo, a nekima zakletva Velež, Zrinjski ili travnički, odnosno banjalučki Borac, jasno je k'o dan - da ne kažem kao dnevna novina koja vam je u rukama - da kolektivno ginemo za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, bez obzira ko je njezin selektor. I skačemo svaki dan ne zato da bismo bilo kome dokazali da volimo svoju zemlju već da bismo našim čitateljima pokazali kako se njezine vlasti (pre)često zaborave, pa umjesto da skaču za dobrobit svakog Bošnjaka, Srbina, Hrvata i Ostale, našim parama finansiraju svoje skupe prohtjeve, partijske i ine privilegije, umjesto da stegnu kaiš, zasuču rukave i svakoga dana krenu u novu ekonomsku bitku. Jer se, uvjereni smo, samo novim radnim mjestima, zdravom privredom i domaćinskom ekonomijom dobija politička bitka za državu i sve njezine narode. Nema tog Milorada Dodika koji će me uvjeriti da u Doboju, Laktašima ili Zvorniku žive ljudi spremni da mu povjeruju kako su sretni što imaju njega za Baju umjesto da imaju siguran posao i krov nad glavom. Izbor je ovog oktobra - kako reče prije koji dan Aleksandra Pandurević - prilično jednostavan: ili si za promjene pa da nam svima bude bolje, ili nisi, pa da bude dobro samo onima što vladaju. U Federaciji je, tek naoko, ponuda veća, ali ko god da pobijedi na narednim izborima, imat će jednostavan zadatak - maćehinski odnos vlasti prema građanima ove zemlje pretvoriti u siguran euroatlantski put. 


Dnevna novina traje jedan dan, često i kraće, ali ono što je napisano u njoj, ostaje da svjedoči. Obznanili smo nedavno da i Oslobođenje, zahvaljujući projektu koji vode Chris Bennet i James Lion, digitalizira svoju arhivu: vrlo brzo, dakle, svi naši brojevi, cijela riznica tekstova, izvještaja, intervjua, sve naše godine postojanja bit će dostupni na našem portalu. Bit će to puno prije našeg 25.000 broja, no ono što jednako raduje jeste veselje kolega koji čine redakciju portala što će baš oni, okrenuti mediju na kojem svijet ostaje, vladati svim primjercima naše historije. Oni jesu najmlađi i među nama, no mi, koji se iz dana u dan nosimo sa stvarnim, za razliku od virtualnog svijeta, svojim angažmanom stojimo iza njih, istom onom snagom kojom iza cijele kuće stoje izdavači ove novine, grupacija MIMS i Sarajevska pivara (zanimljivo: kada ljudi imaju primjedbi na neki od proizvoda koji prave radnici bilo koje firme u okviru Grupacije, to reklamiraju u prodavnici; svako slovo primjedbe na nas - redovito se spočitava Muji Selimoviću). Dužna sam reći kako smo sebi čestitali rođendan: odmah nakon izbora u Sarajevu ćemo biti domaćini regionalnog skupa posvećenog razvoju ekonomije; Oslobođenje je već dvije godine dio projekta Biznis plus, u kome zajedno sa partnerima iz slovenskog Financea, hrvatskog Business.hr, srbijanskog Novog magazina, crnogorskih Vijesti i makedonskog Kapitala, te našim prijateljima privrednicima iz cijelog regiona, nastojimo doprinijeti poboljšanju ekonomskih uvjeta na prostoru bivše Jugoslavije; uskoro planiramo izdati zbirku naših kolumni iz pera Dževada Hodžića, a već sutra - baš onako kako smo i obećali - objavit ćemo konkurs za mlade autore i njihove kratke priče. Nije vrijeme za slavlje, već za posao: i naši čitatelji hoće da na djelu vide šansu za mlade, a Oslobođenje želi da ona bude konkretna i transparentna. Da, zaboravila sam reći: mi, u pedesetim, već pripadamo staroj gardi ovog lista. Što meni pomaže da se tješim - Castro jeste živ, ali je Oslobođenje življe no ikad.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)

BLIN
KOMENTARI