Piše: Branislav Makljenović

Dok je Oktobar, duboko, tonuo u  jesen, ta subota se zaglavila u meni. Prelazeći preko Debelog brda, već sam slutio, kroz musavo staklo autobusa, prelazne oblike jarkih boja. Malo ispod sela Pašina ravan, izbauljaše na cestu, 50 poklonika planine. Zgužvane odjeće i,svježe,opeglanih osmjeha napraviše pristojnu kolonu, upućenu ka predjelu, koji se čvrsto vezao za Povlen. Makadamskim putem zagrijavamo nožne mišiće,dok kroz vene struji jeza, zagrijana toplim, sunčanim jutrom.

Veseo žagor i zujanje foto-aparata, remeti, neopterećujuću, tišinu. Dok sa Slavišom tabirim, duboko ekološke teme, grlim očima livade, ponad kanjona Trešnjice. Valjda, da bi diskusiju doveo do usijanja, vadi malu, metalnu čuturu i u kojoj se bućkala „Metaxa“.

Gutljaj Grčkog proizvoda, prefinjenog ukusa, učini da se prebacimo na više opažanja okoline. A imalo se šta! Kako nas je put vukao za noge dodajući visinu, tako se krajolik otvarao pogledu, kao uzbudljiva knjiga, već sa prvim stranama. Odvajanje sa puta na livadsku stazu, čuvala je drvena klupa. Na klupi Baba i Deda, malo začuđeni, ali raspoloženi za upoznavanje.  Đeda krasi  bijela košulja, šajkača i plave patike, a baba, ubrađena šarenom maramom i ogrnuta đedovim osmjehom, kao i vunenim puloverom, mirno drži ruke na cegeru i pogleda u gumene opanke. Na saznanje da smo planinari, ote joj se začuđen komentar: „A, jel vas šta plaćaju za to, da se verete ovuda, djeco“? Neko dobaci“ Ne, bako! Mi plaćamo“. Simpatična baka odmahnu glavom, presavi onaj ceger na pola i reče“Eto! Svakakva vremena dođu...“ Đed veselo podiže pogled sa patika i  preko babinog rupca nas isprati: „Ma, nek vam je sa srećom! Mora i to neko...“

Nekako mi bi žao, ostaviti ih na klupi, zagledane u zaravan Jablanika, a ne razmjeniti još koju riječ. Ali, šta su riječi!? Za nekoga samo monotoni zvuk iz grla, a nekome melem na dušu...

Dok sam se prenuo iz kratke sjete, koloni sam gledao u zadnji kraj. Marija i Vesna su, neumorno, slikale, pa se rado predah njihovim objektivima. Sa Slavišom nastavih temu koju nismo ni počeli...              

Ogromne proplanke, stjenoviti greben je uokvirio i odbio prema kanjonu. Trešnjica nam se otvarala iz daljine, davno usječenim procjepima. Sa druge strane rijeke, Bobija-podatno gola u podnožju i stidljivo,  šumom, obučena po vrhovima, blistavo mi je zjenice razbila u parčad. Ta muza od planine, mirno se polegla po horizontu, kao prelijepa žena, dok čeka da je slikar oslika u akt. Ostadoh tako, vijekovima,  srastao sa stijenom i obavijen mirisima.

Ipak, treba popeti i vrhove grebena, pa oživjeh i pristigoh ostale. Po kamenjaru smo se raštrkali, jedući doručak iz ranca. Vireći sa vidikovca, kroz požutjelo lišće, ukaza se Drina. Zelenom dolinom je odmicala zagrljaj planina i pretvarala je seoske oaze. Ponad Drine, mrko se opružila Tara, dajući nepreglednu sliku, raščupanog šumovitog masiva. Dok mi je Bobija  zaustavila disanje, kotrljanje oka, preko sela iznad Drine, je držalo usta potpuno otvorenim.

Moralo se dalje. No, svi smo bili uhvaćeni u zamku jeseni pred umiranjem, pa nam je postalo svejedno, kojom stazom i gdje je cilj. Lako kao povjetarac, penjali smo Svilenu stijenu i kačili poglede za krila bjeloglavih supova, koji su carovali, tim dijelom neba. Okrajak Crvene stijene nas prizva, sunčanim odsjajem i pođosmo i njoj u susret. Malo se razmiljujući po, gustim šipražjem, zarasloj stazi dođosmo do ograđenog, dugačkim parmacima, seoskog imanja. Dok sam čekao da se okupimo pred nastavak pješačenja privuče mi pažnju veliki bor, iznad puta. Stajao je sav markantan, okružen sa nekoliko breza i igrao igru vjetra. Dugim, zelenim iglicama je dodirivao, osušeno, lišće, najbližoj, bjelokoroj ljepotici, dok se, lagano, uvijala granama, ispuštajući zvuke, kao iz nekih, baršunastih zvona...                                    

Neko se prodera:“ Ko prođe zadnji, neka zatvori kapiju“! Okupljanjem cijele ekipe, na raskrsnici ispod Crvene stijene, prekide se, ljubavna čarolija dva bića iz šume...    

Jedni pođoše bližom stazom, zaobilazeći greben, a druga grupa se spustila do prvog sela, kojeg smo gledali  sa Sokoline. Ubrzo voda, dovedena sa izvora, učini našu žeđ, prošlošću. Put je skretao lijevo iznad prve kuće. Baka ja stajala sama. Reče da je juče davala godinu mužu i da bi voljela da svratimo na kafu...

Hvala baki! Mi smo iz grada i stalno žurimo. I tada smo žurili da vidimo srpskog vampira-Savu Savanovića, u polumraku prastarih vodenica. Prolazeći oblim livadama, ka regionalnom putu,  stijene su nas  posipale crvenilom ukradenim sa lišća ponosnog Javora.

Drumska kafana nas je sačekala iza jednog ćoška i ugostila hranom i pićem. Dok smo se postepeno vraćali u realnost, vodiči rekoše da je kasno za vampire. Bez mnogo žaljenja, svi se posvetiše hedonizmu. Vampiri i onako stanuju u glavama. Svako će sa svojim da se pozabavi...

BL!N MAGAZIN