BL!N PRIČA/POVLEN I TAORSKA VRELA: Šetnja stazama vodeničnih vampira

Nedjelja | 10.06.2012.

Ulazimo u selo. Rijetki žitelji rade po vrtovima. Oni su stari i prijatni. Vole kad neko dođe ili, makar, prođe. Vole da im se javiš, pozdraviš, prozboriš neku riječ. Nije nam bilo mrsko. Deda u osmoj deceniji vitla maljem i zakucava ogradu. Baka nosi na leđima sijeno. Niko se ne žali. Samo odmahnu rukom i kažu: „Bože zdravlja, biće bolje“...

Šetnja stazama vodeničnih vampira

Piše: Branislav Makljenović

Slušao sam puno lijepih utisaka sa Taora. Napokon mi se ukazala prilika i da ih vidim.

Mala ekipa od 8 planinara, se uputila iz Beograda ka Valjevu i Debelom Brdu. Subota se budila, nudeći pročišćeni horizont. Kišom oprane livade i šume, prostrle se pokraj puta. Iskrcavanje kod spomenika. Šaljem vozača i kombi preko Pašine ravni, seoskim putevima, do vodopada. Slikamo se okrenuti  licem ka Velikom Povlenu. Krećemo žustro, baš njemu u susret. Najmlađi član ima 9 godina. Bogdan je već odličan planinar. To će pokazivati duž cijele staze od 20-ak kilometara. Kod planinarskog doma „Povlen“ zastajemo za kratak predah.

Nikoga unutra, a planirao sam kafu, čaj... Sipali smo vode i produžili do Srednjeg Povlena(1301m). Popeli smo se na pristojan vidikovac, dajući očima priliku da šaraju okolo. Spuštamo se do zaseoka iznad izvora riječice Cetine. Šuma puna rascvjetalog sremuša. Miriše luk iz božije bašte. Livadom nastavljamo penjanje, pored vikend naselja. Nema žive duše. Samo ptice svjedoče o našem prolasku. Ljupkim glasovima udvaranja, prave koncertnu atmosferu. Nema ljudi, ali sve vrvi od života. Ubrzo stižemo do crkvice na velikoj zaravni, ispod Malog Povlena.

Uvijek idiličan prizor. Malo fotki i penjemo se ka vrhu. Bez gubitaka, osim  što je neko gubio vazduh, stižemo  na stjenoviti proplanak. Mali Povlen, najviši na Valjevskim planinama (1347m), obradovao nam se vrlo. Pustio cvjetne mirise da  draškaju nosnice, zarobivši nam pažnju sledećih 15-ak minuta. Iz sumaglice viri Zlatibor, Rudnik, Tara... Pratim pogledom tok rijeke Skrapež. Negdje dole se nazire selo Taor. Skriva svoja vrela, ispod stijene, koja se malo nazire.

Upoređujem pravac sa kartom. Mada je slaba markacija, staze nas vode u željenom pravcu. Silazimo sa vrha do jedne, takve, malo kroz šumu, malo preko proplanaka. Pored puta imanje, obrađeno. Kuća tiha, bez svakodnevnih stanovnika. Očito, vikendom dolaze vrijedni ljudi i ostavljaju trag svojim alatima. Opet malo šume. Kao duh, odjednom izkotrlja biciklista. Momak iz Valjeva vozi preko Povlena, pa kući. Mladost na djelu. Svaka čast. Obostrano utvrdismo da idemo dobrim pravcem. Nagla navala kumulusa prosu sivilo po plavim nebesima. To dade ozbiljnu notu, već, popodnevnim satima. Krenuvši u 9,30 časova uđosmo u četvrti sat hodanja. Pola puta je pređeno, a sa njim i svi, planirani, usponi.

Ostatak je lagana šetnja makadamskim drumom. Na raskrsnici za Donji Taor srećemo auto sa BG registracijom. Pozdrav sugrađaninu. Bio je jedini na tom drumu. Radujući se lijepom danu, nastaviše hodanje skupa: tri žene, četiri muškarca i jedno dijete. Dijete je čavrljalo cijelim putem, a ni ženama to nije bila strana disciplina. Muškarci su, uglavnom, klimali glavama...

Šetnja stazama vodeničnih vampira

Ulazimo u selo. Rijetki žitelji rade po vrtovima. Oni su stari i prijatni. Vole kad neko dođe ili, makar, prođe. Vole da im se javiš, pozdraviš, prozboriš neku riječ. Nije nam bilo mrsko. Deda  u osmoj deceniji vitla maljem i zakucava ogradu. Baka nosi na leđima sijeno. Niko se ne žali. Samo odmahnu rukom i kažu: „Bože zdravlja, biće bolje“...

Centar sela se podičio školom i prodavnicom. Zauzesmo klupu u hladovini drevnog stabla. Pozdravi nas jadan čovjek i jedan pas. Čovjek kaže da im je prodavnica sve: kafana i crkva. Negdje iz njive došeta prodavačica. Prekrstismo se i popismo po jedno, hladno, valjevsko pivo. Žena je zaključala vrata i opet otišla u njivu. Nismo joj izgledali kao neko, ko će da popije još po jedno. Ispod školskog dvorišta pojavi se jedna baka, iskrivljenih leđa. Priča nam kako je život nije mazio. Kako je izgubila bližnje i kako sada sa ovcama i kravama razgovara. Preko 80 godina ima. Osmjeh joj je na licu i kad o muci priča. Da progovori koju sa nama. Ima djecu, ama svi su se o svojoj muci zabavili. Deda u bolnici. Šlogiran. Mnogo pio. Vratiće ga ovih dana. Neće da ga drže tamo. Šta ćeš!? Paziću ga ja! Ja ko će!? E, baš ste mi lijepi, djeco! Dođite opet, pa da kuvamo kafu. Voli baba da se ispriča. Šta ćeš!? Idete? Živi bili, djeco i bog vam pomogo...

Kao krivci se izvlačimo iz dvorišta prodavnice, ostavljajući baku u nedorečenim mislima. Slika često viđena. Sela pusta ili poneki vremešni stanovnik, željan tople riječi. Puštamo kočnice, silazeći nizbrdicom do mosta na Skrapežu. Četvoro planinara iz okoline Kosjerića sretismo  uz put. Uputiše nas na šumsku stazu, koja vodi do izvorišta. Malo penjanja makadamom, a onda staza, skoro zarasla, izviri iz šumarka. Brzo se spustismo do stijene. Nekada je voda izbijala direktno iz pećinskog otvora. Zazidali su ga i odveli jedan dio vode u Kosjerić.

Malo niže stravičan zvuk mašina za siječenje kamena. Iznad samih slapova neko crpi kamene blokove, praveći sve veću rupu, prijeteći da uruši vodopadski kompleks. Staze ne obilježene, ne uređene. Stare vodenice, zarasle u puzavice i trnje, prizivaju slike, nekadašnje ljepote i sadašnjeg nemara. Naravno, neizbježno plastično smeće daje dodatni pečat zapuštenosti. Međutim, ušavši u magičnu putanju vode, pratili smo slapove, zadivljeni zvukom hučanja. Kaskadnim obrušavanjem do završnog vodopada, vrela su nas  grlila svojim, pjenušavim, kapljicama.  Malo slikali, a više se spajali sa prirodom. Neko je pomenuo vodenične vampire. Kao da čuh grohotan smjeh Save Savanovića, najpoznatijeg domaćeg vampira, kako se stapa sa rikom vodopada.

Do kraja slapova je stigao naš vozač sa kombijem. Mila slika. Prelazimo rijeku preko brvana. Fotografišemo ono što može stati u aparate. Ostalo upijamo u dušu planinarsku, željnu ovakvih prizora. Sendviči su prijali praznim želudcima, dok pratismo igru sunca i vode. Vrijeme je da se ide natrag. Lokalnim drumom do Kosjerića, a onda regionalnim do Valjeva, pa ibarskom magistralom do Beograda. U selu Bukovi popismo kafu, dok je Bukovska rijeka vijugala ispod obronaka Maljena. Beograd nas dočeka nervozan i bučan. Od Ade do centra puni sat vožnje. Dobro veče civilizacijo, laku noć planino...

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE