BL!N PRIČA/GOLUBAC: Kula iz pradavnih vremena

Utorak | 01.05.2012.

Ponedeljak, drugi dan uskrsa, se pokazao blagodarnim. Skoro, sasvim vedro jutro nad glavama nestrpljivih planinara. Ovaj put krećemo iz Pančeva, preko Kovina, Smedereva i Požarevca ka gradiću Golubac. Prijatna vožnja kroz pitome krajeve. Posijane njive i probeharali voćnjaci silaze do ceste i pozdravljaju nas. Kroz stakla minibusa vire nasmješena lica. Vijenci homoljskih planina, okupani jutarnjim suncem, grle ogromnu ravnicu svojim grebenima.

Golubac, Golubac

Piše: Branislav Makljenović

Prolazimo kroz sela, sa puno gast-arbajterskih kuća i malo stanovnika. Nekada su se takmičili ko će sagraditi veću, sa masivnim kapijama i ogradama. Sa zidova tupo zure lavovi i labudovi. Tako nas gleda i nekoliko mještana, okupljenih ispred lokalne prodavnice. Svraćamo na kafu u kafanu „Kum“, malo iza skretanja za Srebrno jezero. Sasvim pristojno zdanje, sa velikom terasom i zaustavljenim vremenom. Čim maknem iz Beograda, osjetim kako užurbanost ističe iz vena i posvetim se trenutku, kao moćnoj vremenskoj odrednici.

Pomislih, da će nas usporeni konobar poslužiti do idućeg ponedeljka. Demantovao me je, profesionalnom tehnikom, pa smo uživali u dobroj kafi. Nastavak vožnje je bio kratak. Ubrzo smo ušli u mjesto Golubac i u centru skrenuli na lokalni put za manastir Tuman. Udaljen 9km od grada, lijepa crkva se ušuškala u dolini istoimene riječice. Okružena šumovitim brdima, daje toplu sliku svojim posjetiocima. Izgrađen je  u 14 vijeku, a po legendi, dao ga je napraviti Miloš Obilić. Ranio je, u obližnjoj šumi, prepodobnog starca Zosima. Na mjestu gdje je izdisao, rekao mu je starac: tu-mani(ostavi). Tu je i ostao. Mošti svetog Zosima su, u prošlom vijeku, prenjete i sahranjene u crkvi. Danas, manastir prosto blista svojim građevinama i zelenim površinama, koje su, vrijedne ruke monahinja, dovele do besprijekornosti.

Uživasmo u polusatnom obilasku. Četiri patke su nas ignorisale, kupajući se u riječici. Krećemo na pješačenje šumskim putem, prema isposnici. Prateći potok, koji vijuga oko velikih stabala bukve, stižemo do isposnice i ozidanog izvora. Kažu da je voda ljekovita. Pili smo je, onaku čistu i hladnu, pa makar se izliječili od gradskih bolesti.

Okrepljeni vodom, nastavljamo markiranom stazom, penjući se obodom manastirskog imanja. Malo muke, pretrpljene na usponu, odagnava nagrada u vidu vidikovca, na samom vrhu. Idealno mjesto za dužu pauzu i zajednički obrok. Svi se udobno smjestismo na travnatom tepihu i zaposlismo želudce, ponesenom hranom. Kroz  prozirne ciruse i stratuse, provirivalo je sunce, milujući nam, zadovoljna lica. Tako razbaškareni, ukradosmo cijeli sat od tog, blagonaklonog, ponedeljka. Pogled se pružao na homoljske planine, Vukan, Ježevac...

Golubac, Golubac

Malo tromi od odmora i hrane, krećemo, klimavim nogama, u susret manastiru, praveći kružnu turu. Silazimo uskom stazom, kroz šumu, opet do potoka. Malo usputnog, zajedničkog, fotkanja će pomoći da se ne zaboravi brzo, ovaj izlet. Na parkingu nas čeka vozač Bora, željan nastavka puta. Još malo fotki, pranje obuće, pa vožnja nazad, ka Golubcu.  Brzo stižemo do tog, dunavskog stražara. Grad-tvrđava, nastala u 14 vijeku. Nezna se ko je podigao. Kažu, neki srpski velikaš. Bio je u sklopu države kneza Lazara. Kasnije je često prelazio u tuđe ruke. Na postojećih 9 kula, Turci su dogradili jednu. Tako je i ostalo. Cijeli komleks odiše istorijom i propadanjem. Niko se nije potrudio da takvu vrijednost sačuva. Divan prizor, zarastao u korov i trulež.

Fotkamo i zamišljamo život u ta, pradavna vremena. Napokon, penjemo se na uzvišenje iznad tvrđave i tek tada otkrivamo vidike. Jezero se razlilo u svom najširem obimu (oko 7km). Sa druge obale Rumunska brda mašu, nedavno postavljenim, vjetrenjačama.  Golubac  se razmigoljio duž naše obale. Nekoliko ribarskih čamaca je odavalo svu, plovidbenu, živost na jezeru. Stijena Babakaj još uvijek viri po sred dunavskog toka.

Za nju je vezivan, ogromni, gvozdeni  lanac, kojim je kontrolisana plovidba. Legenda kaže, da su Turci zarobili djevojku Golubanu i stavili je u harem. Ona se opirala, pa je za kaznu vezana za stijenu Babakaj, gdje je skončala i svojim životom dala ime gradu-Golubac. Svakakve misli su nam se rojile u glavi, dok smo, opčinjeni prirodom, bacali pogled na sve strane. Vazduh zasićen mirisom, prvog , proljetnog  cvijeća  i jorgovana, je ubjedljivo pojačavao utiske. Vratismo se do podnožja, pomalo klonuli od visokog vazdušnog pritiska, koji je proizveo malo sitne kiše. Prevezosmo se do gradskog hotela „Golubački grad“. Zaposjedosmo terasu, na samoj obali jezera. Uz okrepljenje iz čaša i tanjira, pustismo čulima na volju. Čika konobar je, povremeno, razbijao idilu uzvikom: „Kome ide pivo“!?

Već na smiraju dana, spusti se jak vjetar, negdje sa Karpata i pomože nam da se otrgnemo iz sanjarenja.
Vožnja u povratku, udobna, snena i praćena otpatcima kiše. Nebo se stapalo sa zemljom. Uzeli smo od ovog ponedeljka, sve lijepo što nam je nudio. Sa utorkom ćemo se dogovarati sutra...

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE