FOTO/BL!N PRIČA: Jastrebac u šumskom džemperu

Ponedjeljak | 30.07.2012.

Doručkujemo na stjenovitom balkonu, dok pogled klizi po šumskom carstvu. Jastreb, vladar tog dijela neba, proleti nam iznad glava. Čuo se njegov kliktaj, dok se sunovraćao iznad drveća, za nekom, samo njemu vidljivom, lovinom. Žmarci u glavi i u tijelu. Uhvaćen u trenutku, predajem se potpunom stapanju sa prirodom. Brzo sam postigao taj, vječiti, cilj

Jastrebac u šumskom džemperu

Piše: Branislav Makljenović

Subotnje jutro, vrelo kao rerna, topilo je asfalt, dok smo napuštali Beograd, autoputem ka Kruševcu. Marija, zvana-Fanđo, je vozila malog „punta“, dok smo se, Slaviša, Dragana i ja, baškarili po sjedištima. Svašta sam im napričao o planini Jastrebac, pa idemo da im to i pokažem.  Za tren smo prešli dionicu do skretanja u Pojatama. Preko Ćićevca dolazimo  na ulaz u Kruševac, pa produžavamo ka planinarskom domu „Žarko Žarić“. Prolazeći kroz Lomnicu i selo Buci, već osjećam  kako  svježiji  vazduh ulazi u auto. Pogledu se nude visovi planine, prekriveni, beskrajnim zelenilom. Dolinom rijeke Lomnice, ulazimo u Ravnište, nekadašnje popularno izletište Kruševljana. Još malo makadama i eto nas ispred doma, čije se zdanje razbaškarilo na visini od 521m.

Domaćin-čika Rile, nešto raducka okolo. Pozdravljamo se i iznosimo rančeve. Rile me pita: „Jesi li, opet, doveo neku crnu  mačku“?      „Jesam! Dragana je sasvim dovoljno crna. Upoznajte se“. 

Odmah smo mu bili simpatični. Malo proćaskasmo sa dobroćudnim brkom i njegovom ženom. Rile donosi ključ od sobe broj 5. Penjemo se na sprat. Soba velika, višekrevetna. Smještamo stvari. Brzo se presvlačimo i spremamo male rančeve za pješačenje. U 10,30h smo kao zapete puške. Dogovoramo se  sa Riletom oko večere. Tražili smo nešto posno. Reče: „E, sad ste našli da postite! Ajde, begajte u šumu, biće nešto“! To je značilo da smo se dogovorili.

Preko malog proplanka, koji okružuje dom, ulazimo na stazu. Posle par minuta, imao  sam osjećaj  da propadamo u tišinu. Ogromna stabla  borova i jela mješala su se sa bukvom. Sa desne strane puta počinje ograđeni  zabran. Prostor  za koji treba par sati hodanja, da bi se obišao, skriva  životinjski svijet  od naših pogleda. Na jednom mjestu isječena šuma breza. Nekad su davale kontrast svojom bjelom korom, šepureći se među  crnogoricom. Bolest ih je osušila, čovjek posjekao.

Stižemo do, ozidanog, izvora „Dobra voda“. Malo umivanja i dopunjavanja flašica. Iznad kružnog puta oko zabrana, odmah počinje staza za „Sokolov kamen“ i „Belu stenu“. Kao da smo prešli iz šumskog predsoblja, u šumski dnevni boravak. Serpentiskom stazom  se penjemo u beskraj. Ušuškani  krošnjama stabala, ne osjećamo podnevnu, sunčevu, jaru. Ptice pjevaju udvaračku pjesmu, ne obraćajući pažnju na ljudske glasove. Povremeno utihnemo potpuno, slušajući  taj neprestani koncert. Ispunjeni takvim poletom, stižemo do „Sokolovog kamena“. Vidikovac visok 1025m, sav u stijeni, iznikao kao balkon iz šume. Pogledom dozivam „Zmajevac“ i „Stracimir“, preko puta. Dole, duboko, ispod  stijene, opet šuma. Malo nazirem „Mečije stene“. To je stalna izložba, božijeg ,vajarskog umjeća. Ogromne stijene, kao isklesane, prave u sred šume galeriju.

Jastrebac u šumskom džemperu

Doručkujemo  na stjenovitom balkonu, dok pogled klizi po šumskom carstvu. Jastreb, vladar tog dijela neba, proleti nam iznad glava. Čuo se njegov kliktaj, dok se sunovraćao iznad drveća, za nekom, samo njemu vidljivom, lovinom. Žmarci u glavi i u tijelu. Uhvaćen u trenutku, predajem se potpunom stapanju sa prirodom. Brzo sam postigao taj, vječiti, cilj. Međusobno se uslikasmo, dok nismo pauzu zaključili i jednom grupnom fotografijom. 

Nastavljamo stazom u pravcu „Bele stene“. Veći dio uspona je za nama. Preostaje nam, lagano, skakutanje po kamenju, koje povremeno izrasta iz staze. Na raskrsnici je oznaka „Zmajevac“ i „Živkov kladenac“- desno, a pravo - „Bela stena“ i Crni vrh. Tu nalazimo dva planinara, u trenutcima odmora. Uljudno se pozdravismo, kratko proćaskasmo i produžismo pravo.

Poslije 20-ak minuta, ispred nas se pojavljuje stjenovita gromada. Nije nešto bijele boje, ali je vidik za aplauz. Nečija garderoba se suši na kamenu. Žbunjem sakriveni  od sunca i naših pogleda, dva čovjeka i dječak nas zovu da im se pridružimo. Najprije mjerkamo Kruševac iz ove perspektive i sela što ga okružuju. Šteta što je na horizontu izmaglica. To nam sputava širinu, ali zadovoljni smo i ponuđenim. Još koja fotkica sa „Bele stene“i njenih 1256m visine, pa prihvatamo poziv ljubaznih ljudi. Siđosmo u ušuškanu hladovinu i pozdravismo dobre ljude.

Kažu da su iz obližnjeg sela Trmčare. Napravili su čitav piknik. Na roštilju pečeno meso, a iz torbe pivo i rakija. Ima i soka. Prihvatamo po gutljaj domaće rakije. Doveli su rođaka, koji je zaposlen u Njemačkoj, da mu pokažu dio planine uz, nezaobilazni, užitak u jelu i razgovoru.

Često srećem tog, prostodušnog, srpskog domaćina po cijeloj Srbiji i uvjek mi  milina poteče dušom. Želja da podijele  sa nepoznatim čovjekom, ono što se zateklo, je iskonska vrlina mnogih ljudi i ovog kraja. Zahvalismo se dragim Trmčarcima i pođosmo natrag, istom stazom.

Dilemu, da li da idemo preko „Zmajevca“ ili nastavimo već pređenom stazom, riješili smo brzo. Obzirom, da nam je trebalo  nekoliko sati više pješačenja, odlučili smo se za drugu varijantu. Silazak je bio mnogo brži, pa se kod doma nađosmo, već oko 16h. Predložih da pješačenje uokvirimo na 6h, iskoristimo ostatak  vremena i obiđemo Ravnište. Ostavljamo rančeve, pa se spuštamo tih 500 metara razdaljine, slušajući huk riječice Lomnice. U samom izletištu, rijeka je pregrađena malom branom, koja je stvorila jezerce. Nekada se redovno čistilo i bilo raj za kupanje, a sada zaraslo i puno mulja.

Prelazimo mostić do hotela“Merima“ i „Trajal“. Oronula zdanja pričaju nam priču o nekadašnjoj blistavosti. Uživamo na travnatoj postelji  iznad „Merime“, prepušteni sopstvenim mislima. Najzad, slatko umorni, vraćamo se u dom. Proplanak ispred doma prepun mladih ljudi. Poklonici Aikidoa se takmiče u Peint bolu. Vesela graja je potrajala do kasno u noć. Mi potražismo pivo iz Riletove hladne riznice. Prijalo je. Večeru je poslužio uz šeretski osmjeh. Zapečen prebranac ,hrskava riječna riba i mješana salata sa dodatkom preljute paprike! A očekivali smo samo kuvani pasulj. Predali smo se tim đakonijama svesrdno. Znoj mi je izbijao na sve pore, dok je paprika vrištala iz mojih usta. Hedonizam ponekad boli... Neki su, umorni, otišli rano spavati, a neki, baš i nisu...  

II

Probuditi se u planini je privilegija malobrojnih. Tako sam se i osjećao-malobrojno, dok čekah ostale da pijemo kafu. Obavismo rituale. Mali rančevi su spremni za pokret. Tabani opet svrbe. Čeka nas tura: pl. dom - Gradac – crkvica Sv. Petke-Golo brdo-pl.dom.  Ispod Ravništa   skrećemo sa asfalta na šumski put, koji vodi do crkve. Za 30 minuta stigosmo do riječice Gračanice, koja je odvajala  crkvu od puta. Ljupki mostić ih je ponovo spajao.

Jastrebac u šumskom džemperu

Crkva podignuta u 14 vijeku, rušena je mnogo puta, ali je građena na originalnim temeljima. Smještena u sred šume, pored rijeke i obližnjeg izvora, daje sliku za pamćenje. Rijetkim posjetiocima, stoji uvijek otključana i spremna da pruži duhovni mir. I pružala je mir, dok nas je njen zaštitnik, brdo Gradac, sa svojih 574m visine, sumnjičavo mjerkalo preko čupavih krošnji drveća. Prekidamo nirvanu i krećemo uzvodno, putem pored Gračanice. Pratili smo joj tok , dok  se  uz put hvalila malim slapovima i kaskadama po izlizanim stijenama, čudnih boja. Da nije bilo ljudske ruke u vidu „Šumskog gazdinstva“, koja je pored puta slagala velike količine isječenog drveća, mislio bih da prolazimo  kroz, oživljenu,  bajku staru vijekovima. Šuma nas je prihvatila i davala nam božanski osjećaj, dok smo se  pentrali prema grebenu. U trenu pomislih da će iz potoka izaći vila, i da ćemo prisustvovati njenom krunisanju u kraljicu šume...

Trže me iz misli Marijin glas: „Branislave, jesi li siguran da znaš kuda idemo“!?   „Bledolika skvo- Brza nogo- ne brini, negdje stižemo, sigurno“.  I stigosmo  uz dosta znoja, do Golog brda i staze koja vodi od manstira Naupara do planinarskog doma. Nekako sa žaljenjem pogledasmo u duboki hlad i tišinu, iz koje smo pristigli. Nastavak pješačenja je bio prozaičan u odnosu na prethodne kilometre. Put je bio ravan, većim dijelom. Potom nas je staza  porinula u korito Lomnice i potoka koji je čine. Šuma iza nas, šuma ispred nas i šuma u nama.

Lomničku hladovinu su iskoristili lokalni vikendaši, razbaškarivši se po glatkim stijenama. Djeca su vrištala, prskajući se vodom. Planina je davala sebe, šakom i kapom. Četvrti sat pješačenja je isticao, prilazeći domu. Vedrih lica i prašnjave obuće, uđosmo u trpezariju. Rile i njegova crnka, postavljaju ručak sportistima. Pitam: „Da li možemo dobiti ,po jedno, sportsko pivo“? Graknu na mene kroz sakriveni smjeh: „ Branislave, nije ti ovo kafana! Digni dupe i uzmi sam! Jedino mojim damama, posebno Crnoj Mački, ja ću da donesem piće“!                   

Šta ću!? Podigoh pozadinu i vrlo planinarski se uvukoh u frižider. Ponesoh Slaviši i sebi hladni nektar, dok  su sokovi pristizali iz ruku brkatog šaljivdžije. Osvježavali smo se i dogovarali o nastavku putovanja. Plan je bio da odemo na jezero Ćelije i priuštimo sebi jedan dobar kupanjac.  Malo smo kasnili od samog jutra, tako da je ideja ostavljena da se realizuje, neki, drugi put. Zadovoljili smo se tuširanjem i leškarenjem do 16h. Spakovane rančeve ubacismo u „punta“, poplaćasmo šta se imalo platiti i pozdravismo se sa domaćinima.  „Branislave, tebe neću da ljubim, evo ti ruka, ali ove lijepe planinarke moram zagrliti“. Ostadoh uskraćen za jedno grljenje. Pružih  ruku u čvrst stisak dragog čovjeka, sa uvjek istom  željom : da se uskoro, opet vidimo na Jastrepcu. Dok naš Fanđo turira ljutu mašinu, bacam još jedan pogled na razbarušene vrhove, iznad doma. Obrisi  grebena i šuma, kojima nas je Jastrebac  grlio ova dva dana, ostaće još neko vrijeme, na staklima sunčanih naočara i u jednom ćošku, duše planinarske...

Vozili smo se, poznatim, putem pored Lomnice, dok  je Crna Mačka prela na zadnjem sjedištu. Preko rijeke Rasine, ulazimo u Kruševac. Grad  zrači sopstvenom istorijom. Nađosmo se sa Slavišinim drugarom u samom centru. Kratko razgledasmo Lazarev grad i crkvu Lazaricu. Malo dalje, kod ostatka zidina stare tvrđave, stajao je Lazar, pretočen u spomenik. Od vreline koja je  davila trg, nisam bio raspoložen za razgovor sa carom. Samo smo se gledali u oči , a ja sam  klimao glavom. Onda, kao da podiže pogled sa moje malenkosti i uperi ga preko Jastrepca, negdje  dole, ka jugu...

Još jedna šolja kafe i čašica razgovora, u obližnjem restoranu, pa se pozdravismo sa drugarom. „This is the road  to Ćićevac“, ječala je pjesma  sa  asfaltnih zakrpa. Marija nas je, maestralnom vožnjom dovela natrag, u Beograd. Još jedno putešestvije završava tamo, odakle je i počelo: u carstvu asfalta i betona.

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE