Piše: Goran Stojković

Baš prije godinu dana sam radio seminarski rad na temu  položaja socijalizma u 21. vijeku. Profesor zahtjevan, materijala malo, više za neka prošla vremena, a ja sam trebao da opisujem perspektive i položaj socijalizma-komunizma za budućnost. I pohvatao sam šta sam mogao, bilo je to vrijeme početka Arapskog proljeća, velike ekonomske krize, propast banaka, pa mi je to polužilo kao materijal za teoretisanje o tome da li je to dovoljno da se uzdrma kapitalizam ovakav kakav je. Uglavnom, seminarski je uz neke prepravke na kraju zadovoljio kriterijume za potpis ali sve bi čini mi se  išlo lakše da se ovaj grčki scenario desio malo ranije, imao bi mnogo više materijala.

Zasto? Politička scena u Grčkoj u usporedbi sa našom je super komplikovana (dobro i naša je prilično komplikovana ali na drugi način) ali i super zanimljiva. Sa stanovišta političkog spektra, kod nas imamo gomilu desničara, nešto malo bezličnog centra i opet malo vladajućih lijevih stranaka koje su toliko lijevo da su u stvari desno,  odnosno da ih i socijalistička internacionala suspenduje iz svog članstva. U Grčkoj na primer, imamo, i to samo na „lijevoj“ strani sledeće partije: Ovih dana mnogo spominjana Syriza, Demokratska ljevica, Grčka komunistička partija, Zeleni, Socijalni pakt i Panhelenistički socijalistički pokret (dugo godina vladajući PASOK). Plus nekoliko malih partija od Staljinista, Trockista pa do Maoista sa vrlo malim postotkom glasova. Što bi rekli Englezi: you name it, they have it.  Rezultati izbora su bili poražavajući za dvije dugo godina vladajuće parije, stranku desnog centra Novu demokratiju (18.85% glasova ali i pad od 14% u odnosu na prosle izbore) i PASOK (13.18%, pad od čak 31%).  Syriza, iako ukupno druga, može se smatrati za uslovnog pobjednika izbora (16.78, rast od 12%). S obzirom na trend, moglo bi se reći da je jasno da bi Syriza mogla doći na prvo mjesto na ponovljenim izborima, s čim se slaže većina svjetskih komentatora. Napomene radi, niti jedna stranka nije uspjela da oformi vladu.

I u čemu je tajna iznenadnog uspjeha Syrize. Punim imenom, Koalicija radikalne ljevice je, kao što ime kaže koalicija desetak proevropskih lijevih partija i frakcija na čelu sa partijom Sinaspismos, čiji je predsjednik  Alexis Tsipras i vođa cijele koalicije. Što bi naš narod rekao, naočit mlad, karizmatičan, u tom segmentu je pomeo konkurenciju ali i svojim programom naravno. Obećao je sledeće: da potpuno odbaci ugovor o multi-milijarderskom zajmu Grčkoj koji je bio predmet mjeseci i mjeseci dogovora evropskih lidera, MMF-a i to sve ne napustajući Euro i Eu. Upitno da li je izvedivo ali je sigurno privuklo pažnju glasača izmorenim valjda svim mogućim mjerama štednje koje postoje i koje su dovele do svakodnevnih demonstracija. Od Tsiprasa se očekuje da će, ako mu bude data šansa, staviti moratorijum na otplatu duga. Tsipras odnosno njegova koalicija ne priznaju dug čija otplata Grčkoj omogućava jedino životarenje bez ikakvog ekonomskog rasta. Traže ponovne pregovore, čiji će ishod biti otpisivanje većine dugova. Pored toga obećali su da će ukinuti krizne poreze i vratiti plate na staru razinu. Ova koalicija naglašava svoju želju za ostankom u EU ali tvrdi da su rezultati izbora pokazali da je plan pomoći Grčkoj izgubio svoj legitimitet u narodu i da je hitno potreban novi. Jedan prijedlog i je i taj da se Grčkoj pomogne na način na koji se pomagalo Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Dakle Maršalov plan za Grčku koji bi forsirao rast, otpisao dio dugova kao i prolongirao otplatu preostalih.  Ponovo, upitno da li je izvedljivo ali sigurno privlačno mnogim Grcima.

Američki ekonomist i politolog Joseph Schumpeter koji je djelovao u prvoj polovini XX vijeka bavio se odnosom kapitalizma i socijalizma. Iako je tvrdio da ne zauzima niti jednu stranu nego prati svjetske trendove, predvidio je pobjedu socijalizna tvrdeći da će ovaj  drugi postepeno da izblijedi. Odbacio je ideju o revolucionarnom nasilju kao načinu prelaska sa jednog sistema na drugi, i tvrdi da će se taj prelaz desiti, uz još neke pojave, jednostavno postepenim izborom socijaldemokratskih i lijevih partija u parlamente zemalja. Zvuči poznato?

S obzirom na specifičnost Grčkog izbornog sistema koji prvoplasiranoj stranci pored osvojenih mjesta u parlamentu daje i bonus od 50 poslanika, relativno mali postotak je dovoljan za formiranje vlade. To znači, teoretski, da, ako bi na narednim izborima koji uskoro slijede, desni centar neznatno oslabio a lijeva koalicija neznatno ojačala, i da između Syrize i komunista ne budu postojale velike nesuglasice (a postoje) uz pomoć još nekih manjih stranaka Syriza staje na čelo nove grčke vlade. Zaustio sam da kažem prve komunističke vlade u Evropi posljednjih 20 godina, ali u Moldaviji su komunisti pali tek prije 2-3 godine. Ali Moldavija je, uostalom kao i BiH u Evropi samo geografski, ni po čemu drugom. Bio bi to popriličan tektonski poremećaj u evropskoj politici.

Grčka je u centru posmatranja i modernih ljevičarskih teoretičara. To se moglo vidjeti i na ovogodišnjem zagrebačkom Subversive film festivalu koji je tradicionalno okupio imena poput Slavoja Žižeka, Tariqa Alija i mnoge druge koji su na okruglim stolovima raspravljali o budućnosti Evrope, jednim okom okrenutim prema Atini. Da li će iz ovog grada, kolijevke evropske kulture i civilizacije ponovo da krene nešto novo što će da do temelja promijeni da li na bolje ili na gore situaciju u kojoj  živimo ostaje da se vidi na narednom izborima.

Sad kad razmislim, iz Atine je i krenula sva ova priča o demokratiji, tada robovlasničkoj demokratiji. Neki bi se upitali da li je danas drugačija?  Tako da je i primjereno za njih da nas iznenade sa nečim novim što slabo ko očekuje.

BL!N MAGAZIN