BANJALUČKE LEGENDE

22. april - Dan oslobođenja Banjaluke od fašizma

Arhiva 19.04.10, 10:19h

U novom nastavku rubrike "Banjalučke legende" saradnik BLIN MAGAZINA Mišo Vidović podsjeća na 22. april - Dan oslobođenja Banjaluke od fašizma. Kako Banjaluka danas obilježava 22. april? Ko su bili naši heroji, koji su svoje živote položili u borbi protiv fašizma? Da li ih se Banjaluka i danas sjeća i da li su zaslužili da se početkom 90-tih godina njihova imena izbrišu iz istorije našeg grada?

Banjaluka 22. aprilPiše: Mišo VIDOVIĆ

Tog 22. aprila hiljadu devetsto sedamdeset i neke godine učenici Osnovne škole „Kasim Hadžić“,u sklopu  manifestacija kojima se obilježava Dan oslobođenja Banja Luke, spremaju se za izlet na Šehitulke. Kod Zelenog mosta, sacekaće učenike Osnovne škole „Zmaj Jova Jovanović“, pa će zajedno ulicom Nurije Pozderca, kroz Stupnicu, do „Alibabe“, do ulice  Lede Karabegovića , putem Banjalučkog partizanskog odreda i Šehitlučkim putem, prema spomeniku palim Krajišnicima. Tu će ih dočekati nekadašnji partizani i pripadnici NOP-a, koji će im evocirati uspomene  na borbu Banjalučana protiv njemačkih  okupatora i fašišta i njihovih sluga za oslobođenje grada. Nakon istorijskog časa, zaputiće se prema Trešnjiku, gdje  se od ranog jutra već nalaze radnici Tvornice obuće „Bosna“ i konfekcije  „Blik“, a izviđači Odreda „“22. april“, razapeli šatore i demonstriraju svoje vještine. Raspaljeni su i roštilji, čuju se zvuci gitara, ali i pjesma: “S vrha Šehitluka, zidine Kastela...".

Tridesetak godina kasnije, kako primjeti jedan od Banjalučana (možda je bivši učenik Osnovne  škole „Kasim Hadžić“), na jednom od internet foruma, obilježava se  Dan grada, u kojem se škole i ulice više ne zovu po ljudima koji su dali svoje živote da bi se slavilo.Tridesetak godina kasnije, autor ovog teksta, bivši učenik Osnovne škole „Kasim Hadžić“, „suočava“ se sa činjenicom da jedan (da ne kažemo priličan)  broj njegovih sugrađana nema pojma zašto se 22. april obilježava kao Dan grada, odnosno zašto je baš taj datum „izabran“.

Iako se zvanično obilježava 22. april kao Dan grada, i u skladu s tim  Administrativna uprava grada Banja Luka već godinama organizuje razne manifestacije i svečanosti, i  dodjeljuje plakete grada i nagrade građanima koji imaju određene zasluge za razvoj života u gradu, ipak ne možemo se oteti gorkom utisku da je zapostavila, pa i zaboravila one koji su to svojim djelima i životima omogućili. Iako je aktuelni gradonačelnik Banja Luke nedavno izjavio da se „Dan grada 22. april tradicionalno obilježava na dostojan način - to je dan kada je Banja Luka oslobođena od fašizma i moramo ga slaviti kako dolikuje“, čini se da se „odnos“ prema Banjalučanima i drugim ljudima, koji su zalužni za oslobađanje grada od fašizma, isključivo sveo na polaganje vijenaca na spomenik palim borcima kod hotela „Bosna“ i na njihove biste. Možda bi uvaženi gradonačelnik do kraja trećeg mandata trebao pokrenuti inicijativu da se Dan grada obilježava u gradu u kojem će barem jedan dio ulica i škola ponovo nositi nazive i imena ljudi koji su dali živote da bi se slavilo.

Banjaluka 22. aprilPodsjećanja radi, početkom juna 1941. godine na  Šehitlucima je održano savjetovanje Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku Krajinu i drugih pripadnika NOP-a. Donesena je odluka za dizanje opštenarodnog ustanka protiv okupatora i domaćih izdajica, a sredinom istog mjeseca formira se Oblasno vojno rukovodstvo. Pripadnici NOP-a, 29.juna 1941. godine održali su sastanak na Starčevici, gdje je odlučeno da jedan broj njih ode u sela Bosanske Krajine, a drugi dio da se uključi u tek formirani partizanski odred (banjalučki). U gradu je ilegalno organizovan "Odbor narodne pomoći", dva sanitetska kursa, a rađeno je i na rasturanju proglasa i letaka. Banjalučanin i narodni heroj Drago Mažar , koji se  nalazio u partizanskom odredu na Starčevici, zapisao je o tim danima:"...Svake noći  spuštali smo se preko Rebrovca na ušće Vrbanje u Vrbas i tu primali oružje od Karla Rojca. Po danu smo vršili vježbe, obilazili sela, prikupljali puške. Iz grada smo dobijali odjeću, hranu i vojničku opremu...". Okupatorske vlasti, zajedno sa ustašama, pokušavaju da uhvate istaknute pripadnike NOP-a u gradu. Neki im uspijevaju pobjeći, ali  8.oktobra hapse Bracu Potkonjaka, koji je bio komandir za vezu i ilegalno je boravio u gradu, a pritom 9.oktobra ustaše su uhapsile 56 aktivista i saradnika NOP-a.

Banjaluka 22. aprilKrajem 1941. godine u gradu su formirane omladinske udarne grupe koje su imale zadatak da u slučaju napada partizanskih jedinica djeluju iznutra protiv fašističke odbrane, dok je u većini njemačkih, ustaških i domobranskih organizacija ilegalni NOP imao svoje aktiviste i saradnike. Aktivisti banjalučkog NOP-a, 21.maja 1942.organizuju bijeg prvih partizanskih avijatičara Rudi Čajevca, Franje Kluza i Miše Jazbeca, a tokom 1943. godine rad aktivista se proširuje na okolinu grada. Uoči Nove 1944.godine snage Petog korpusa NOVJ izvršile su prvi napad na neprijateljski garnizon u Banja Luci. U drugoj polovini 1944.godine NOP pojačano djeluje unutar neprijateljskih vojnih jedinica, kada su na slobodnu teritoriju iznijete velike količine hrane, obuće, oružja. U drugoj polovini septembra 1944. godine izvršen je drugi napad partizanskih jedinica na Banja Luku, a partizani su se morali povući  pred oklopnim njemackim jedinicama. Iz Banja Luke je tada krenulo oko 7000 građana na slobodnu teritoriju, dok je u opustjelom gradu ostalo je nekoliko hiljada starijih, žena i djece. Zabilježeno je da su njemačke snage imale gubitke od 5000 vojnika, u tvrđavi Kastel ostalo je oko 250, ostali su se  su se razbježali ili poginuli.

Noću 21/22. aprila 1945. godine neprijateljske jedinice koje su bile u Banja Luci napuštaju grad, a 22.aprila 1945.godine su dijelovi 10. krajiške divizije NOVJ ušli u grad, što je bio i prvi dan oslobođenja Banjaluke od fašizma tog vremena. Tokom narodnooslobodilačke borbe i Drugog svjetskog rata Bosanska Krajina sa Banjalukom je dala preko 64.000 boraca, od koji su 123  proglašeni narodnim herojima. Banja Luka je dala više od dvadeset narodnih heroja: Boško Karalić, Drago Mažar, Rada Vranješević, Ante Jakić, Drago  Lang, Rade Ličina, Vahida Maglajlić, Šefket Maglajlić, Ivici Mažar, Josip Mažar-Šoša, Danko  Mitrov, Stjepan Pavlić, Nikica Pavlić, Branko Popović,  Ðuro Pucar- Stari, Karlo  Rojc, Milorad Umjenović, Kasim Hadžić, Esad Midžić Ranko  Šipka, Osman Karabegovic,Veselin Masleša, Rudi Čajavec, Franjo Kluz

Ovo bi bio samo jedan mali djelić iz bogate antifašističke tradicije Banja Luke, koju su početkom devedesetih godina tadašnje gradske “demokratske” vlasti izbrisale. O tome svjedoči i tekst banjalučkog književnika Ranka Risojevića, "Adresa nepoznata", iz 1997. godine:

…Kada su na prvim slobodnim poslijeratnim izborima, 1990. godine pobijedile nacionalne stranke počelo je veliko pospremanje izloga, e da bi se odmah vidjelo ko je nova vlast. Jer, najlakše je  promijeniti tablu na dućanu ne mijenjajući u njemu ništa bitno - možda će nova firma privući nove mušerije…

Banjaluka 22. aprilBanjalučke vlasti za šest-sedam godina godina svoga djelovanja promijenile su ni manje ni više nego nazive za 240 ulica. Te promjene po svojoj radikalnosti pratile su, a možda i prethodile, i promjene u stanovnišvu, ali i prilikama u bivšoj Jugoslaviji. Najteži udarac zadat je bivšim partizanima i antifašistima, bez obzira da li je rijec o ljudima iz naroda, koji s komunizmom nisu imali nikakve veze, ili komunističkim
liderima. Bez obzira da li su njihovi nosioci bili Srbi ili neki drugi, promijenjene su table i u ulicama: Braće Radić, Dr Vase Butozana (naučnika, prvog predsjednika Vlade BiH), Dr Danice Perović, Milana Lične, Milančića Miljević, Partizanskih Avijatičara (ali i posebno poimence), Franje Kluza, Rudi Čajaveca, Petra Mećave, Rade Ličine, Sime Šolaje (data mu je druga, periferna ulica), Slaviše Vajnera Čiče, Slavka Rodića, Stojana Vujasinovića i drugih. Naravno, neki od antifašista su i ostali, ali su svoje ulice dobili: Stevan Moljević, Petar Veliki, Kutuzov, Car Nikolaj Drugi, Carevi Romanovi, Maršal Žukov (komunistički vojskovođa, Staljinova uzdanica), Rade Radić, Manjački Ustanici i Ravnogorci, Vojvoda Uroš Drenović…

Prošlo je od tada godina, ali nikome od nekadašnjih partizana, simpatizera NOP-a i antifašista nije vraćen naziv ulice. Od 2002. godine pojedine nevladine organizacije traže od tadašnjih, ali i sadašnjih gradskih vlasti, ali i tadašnjeg i sadašnjeg gradonačelnika da se vrati jedan  broj naziva ulica iz perioda prije prethodnog rata, pogotovo imena istaknutih anfifašista.

”Možda još nije vrijeme, hajde sačekajte još malo”, “Nemojte sada, uskoro će izbori”, “Pa ima još ulica u gradu koji nemaju nikakvo ime”, samo su neki od odgovora koje su  dobijali u Zajednici udruženja gradana Banja Luka od “gradskih otaca”.

Međutim, zanimljivo da u gradu još ima(ne toliko dovoljno koliko bi trebalo)imena koja se odnose na period antifaštičke borbe, odnosno podsjećaju na 22. april – Dan oslobođenja Banja Luke. U naselju Mejdan, na plaži Abacija, pored Vrbasa i danas egzistira Odred izviđača “22. april Dan oslobođenja Banja Luke”, osnovan 11.oktobra 1970. godine spajanjem dva odreda izviđača –“Šoša Mažar” i “Kasim Hadžic”…

Kao što smo već naveli i ove godine Administrativna uprava grada Banja Luka, povodom Dana grada dodjeliće građanima, pojedincima i institucijama prigodna priznanja. Ko su sve ovogodišnji laureati mogli ste već pročitati na ovom portalu, ali ovom prilikom, ali i u svim sljedećim prilikama trebalo bi se podsjetiti na djelo još nekih ljudi koji imaju zasluge za ovaj grad.

Banjaluka 22. aprilU oktobru 1969. godine Banja Luku je pogodio katastrofalni zemljotres. U prvom udaru, 26. oktobra , koji se dogodio oko 16,30 minuta poginula je jedna desetogodišnja djevojčica, a veliki broj stambenih objekata bio je oštećen. Tadašnji gradonačelnik Živko Babić, objavio je iste večeri obustavu rada svih škola i javnih ustanova za naredni dan, a ova Žikina odluka, kako su ga Banjalučani od milja zvali, bila je od dalekosežnog značenja, jer je sutradan ujutro Banja Luku razorio potres jačine od devet stepeni po Merkaliju. Živote je izgubilo dvadesetero ljudi, objekti su  bili potpuno uništeni i neupotrebljivi. "Ipak spasili smo djecu", rekao je kasnije gradonačelnik Babić. Banjalučke gradske vlasti  1999. godine nisu se
udostojile pozvati ga na obilježavanje 35. godina od zemljotresa, iako je cijeli rat u BiH proveo u Sarajevu. Ipak se Babić svojim sugrađanima obratio otvorenim pismo putem medija. Nažalost, Živko Babić nije više među nama, ali je u sjećanju mnogih Banjalučana. Iako ima još mnogo zaslužnih Banjalučana kojih bi se svakako trebalo prisjetiti i pomenuti prilikom Dana oslobođenja Banja Luke, odnosno kako se to sada službeno zove Dana grada, sadašnji, ali i budući gradonačelnici ne bi trebali zaboraviti ni ovoga čovjeka.
(BLIN)